Artičoka

Autor:
Gastro.hr

Ispiši članak Pošalji Komentiraj (0)
Cynara scolymus
Povijest

Ime artičoka najvjerojatnije potječe od arapske riječi al-qarshuf. Španjolci je zovu alcachofa, Taljani carciofo, a Francuzi artichaut.

Povjesničari se slažu u jednom: pradomovina artičoka je neka od zemalja Mediterana, vjerojatno Sicilija ili područje oko Tunisa, u Antici znano kao Kartaga.

Artičoke su iz Sicilije, oko 1466. dospijele do Nape, a potom i do Firence. Do godine kada je rođena Catherina Medici, 1519., u njenoj voljenoj Toskani, artičoke su već uzgajane gotovo 50 godina. Vjeruje se da je upravo ona Francusku upoznala s ovim povrćem, i to nakon što se u dobi s 14 godina udala za francuskog kralja Henry-a II.

Catherina se suprostavljala običajima koji su ženama branili da jedu povrće afrodizijačkih svojstava. U artičokama je uživala otvoreno, i u velikim količinama.

Od 16. do 20. stoljeća, Francuzi su artičoke uzgajali čak i u Parizu, te im dodijelili epitet vrhunske delicije. Kao i ostalo „neuobičajeno“ povrće, artičoke su bile izuzetno skupe, i u njima su mogli uživati samo oni najbogatiji. „Kraljevski“ status u Francuskoj artičoke su izgubile onoga trenutka kada su ih na veliko počeli uzgajati seljaci u Italiji i Grčkoj.

Tijekom 19. stoljeća, Kaliforniju su Španjolci, a Louisianu Francuzi upoznali sa artičokama. Čak i danas, u New Orleansu, u kojem su se nastanili mnogi Francuzi, artičoke su sastavni dio ponude mnogih restorana.

U Kaliforniji artičoke doživljavaju renesanu početkom 20. stoljeća zahvaljujući talijanskim imigrantima.

Danas su najveći svjetski proizvođači artičoka Francuska, Italija i španjolska, dok Kalifornija pokriva gotovo 100% potreba američkog tržišta.

Artičoka u različitim kulturama
Talijani vole puniti artičoke različitim mješavinama začina ili pržiti narezana srca artičoke u maslinovom ulju.

U nekim zemljama stabljika se odbacuje dok se u drugima jede s užitkom. Ponekad su stabljike vrlo jestive, nježne i pune okusa, no kada se artičoke stare i prezrele, stabljike su gorke, neukusne i pune drvenastih vlakana.

Taljani uzgajaju nekoliko vrsta artičoka, a posebice uživaju u vrlo malima, koje se konzumiraju čitave. Četiri su osnovne vrste: Catanese, Romanesco, Spinoso Sardo i Violetto di Toscana. Završeci listova nekih od navedenih kultivara roze su ili ružičaste boje. Neke ružičaste vrste mogu se, ukoliko su vrlo mlade, jesti i svježe.

U New Orleansu, francuski kuhari artičoke pune plodovima mora, začinjenim krušnim mrvicama pomiješanima sa lukom, češnjakom, Romano sirom i svježom koricom limuna. Još jedan od francuskih „izuma“ uključuje serviranje listova artičoke oko zdjele napunjene umakom od kamenica.
ARTICOKA.jpg
Foto: Thinkstock
Folklor i neuobičajen fenomen
Europsko plemstvo s entuzijazmom je uživalo u artičokama jer su vjerovali da posjeduje afrodizijačka svojstva, a otkriveno je da je u njima posebno uživao Henry VIII. Vjerovanje da artičoke imaju afrodizijačka svojstva posebno je bilo uvriježeno u Srednjem vijeku.

Artičoke sadrže fitokemikaliju, cinarin, koja ima snažan utjecaj na okus, stoga osobe koje uživaju u atričokama, najčešće istovremeno ne uživaju i u vinu, jer im je kombinacija ovih dvaju okusa nespojiva. Dva testiranja okusa, jedno iz 1934. i drugo iz 1972., potvrdila su ovaj fenomen. Naime većina degustatora potvrdila su da se nakon konzumacije artičoka, sladak okus zadržava kroz određen period. Degustatori su otkrili i da sve što se jede neposredno nakon artičoka ima slatkast okus.

Ovo otkriće posebno dobro je iskoristio vinar iz Italije te započeo proizvodnju Cynara, aperitiva na bazi artičoke vjerujući da će nakon njegove konzumacije, hrana biti ukusnija. Slatka (za)misao!

Nutritivna svojstva artičoke
Artičoke se smatraju ‘praktičnim pakiranjima’ vitamina, minerala i fitokemikalija. Ovaj plod jedinstvenog oblika vrijedan je izvor dviju fitokemikalija - cinarina i silimarina - s brojnim pozitivnim učincima na zdravlje čovjeka.

Još su naši drevni preci smatrali artičoku snažnim stimulatorom apetita. Znanstvena istraživanja dokazala su da cinarin doista stimulira okusne pupoljke na jeziku. Također, fitokemikalija cinarin odgovorna je za sladak okus bilo koje hrane koja se konzumira odmah nakon artičoka.

Artičoka je iznimno bogat izvor vlakana. Jedan plod srednje veličine osigurava čak 6 grama vlakana. Osobama koje paze na energetski unos ili su na redukcijskoj dijeti posebno je preporučljiva jer je niskokalorična, sadrži tek 60 kcal u 130 g.

Sadrži značajan udio proteina, sasvim je bez masnoća, a sadrži brojne vitamine i minerale, uključujući vitamin A, vitamine B3, B6, C i folnu kiselinu te magnezij, krom, mangan, kalij, fosfor, željezo i kalcij.

Ljekovita svojstva artičoke
Ljekovitost artičoke poznataje već stoljećima, a smatra se da potječe od gorkih tvari u lišću i korijenu, koje imaju posebnu aromu i potiču brže protjecanje žuči.

U spisima tradicionalne medicine govori se da čaj lišća artičoke vraća tek, pomaže pri probavi masti, stimulira mokrenje, liječi jetru i žučni mjehur, odstranjuje iz krvi mokraćnu kiselinu (ureu), otrovni produkt poremećene izmjene tvari u tijelu, liječi žuticu, kongestiju i cirozu jetre.

Klinička istraživanja provedena u posljednjih nekoliko desetljeća dokazala su neke od drevnih pretpostavki. Primjerice, dokazano je kako artičoka snižavarazinuLDL-aililošegkolesterola, posjeduje diuretičkiučinakipovoljnodjelujenajetru.

Artičoka je povrće koja spada u porodicu glavočika, zajedno s ljekovitim biljem sikavicom i čičkom. Zajedničko svojstvo im je visok udio tvari silimarina i inulina koje imaju zaštitan učinak na jetru. Redovito konzumiranje artičoke stimulira funkciju jetre i smanjuje razinu masnoća i kolesterola u krvi, a ovaj učinak može se zahvaliti visokom udjelu tvari cinarina.

Cinarin i kafeinska kiselina, tvari kojima je bogata artičoka, u pokusima na životinjama pokazali su se kao učinkoviti hepatoprotektivni spojevi. Inulin, neprobaljivi ugljikohidrat, ima blago laksativno djelovanje, te pomaže kod konstipacije. Zdravlje jetre ovisno je o redovitom pražnjenju crijeva, a u razdobljima zatvora veće je opterećenje jetre. Inulin je ujedno i hrana za «dobre» bakterije u debelom crijevu, te potičući njihov rast i aktivnost potiskuje rast patogenih bakterija u debelom crijevu. Na taj način smanjuje se razina toksina koji dospijevaju u jetru, a održava se i zdravlje čitavog organizma.

Dr.sc. Darija Vranešić
Iva Alebić, dipl.ing.

Gastro.hr

Komentiraj

Morate biti registrirani da bi mogli komentirati članke!

Vezani članci

Biotta Artičoka +

Povrtni tonik koji organizam obožava nakon blagdanskih delicija i alkoholnih pića Švicarski...

Prirodni sokovi od voća i povrća

Chef Berislav Lacković preporučuje dnevnu konzumaciju 3dcl zdravog prirodnog napitka od sirovog...

Mercator ističe voće i povrće

Donacija "5 na dan" opskrbit će voćem i povrćem brojne obitelji Pomoćnica ministrice Jasna...

Svi vezani članci

Specijal

Anketa

Veselim se Uskrsu zbog:

Glasaj Rezultati