Razgovarali smo s Damirom Skansi koja je prošlog tjedna predstavila knjigu "Kuhajmo brzo i zdravo" u rodnom joj Splitu. Dugogodišnju ljubav prema gastronomiji sabrala je u Profilovoj kuharici "Kuhajmo brzo i zdravo" kojom se trudi, kako sama kaže, "ljudima u petoj brzini" približiti kuhanje. Iz virenja u tuđe košarice prilikom kupovine namirnica, shvatila je da se ljudi i dalje odlučuju na brzinska gotova jela te je odlučila napisati kuharicu s pregršt brzih, ukusnih i zdravih recepata. Zahvaljujući cetinskim korijenima i boravkom u mediteranskim zemljama, s njenom kuharicom ćete zavoljeti tjestenine s raznim začinskim biljem te kušati najfinije meso. Kako je novinarka s dugogodišnjim iskustvom rada u medijima spojila gastronomiju i novinarstvo u jednu ljubav pročitajte u intervjuu.
Odakle ideja za objavljivanjem knjige "Kuhajmo brzo i zdravo"?
Bilo je puno motivacija za pisanje ovakve knjige. Počevši recimo od jedne, možda ružne navike, da čekajući u redu pred blagajnama samoposluga, posebno oko 16 sati poslije podne, zavirujem u košarice i promatram što ljudi kupuju. Vrećica sa carbonarom ili špagetima s umakom od parmezana, kuhani krumpir u vakuumu, bezvremenski njoki, odnosno s predugim rokom trajanja koji čak ne stoje u hladnjaku već na polici... U tim se trenucima sjetim svoje mladosti, nikakvog znanja o kuhanju i kupovanju namirnica. S druge strane, okružena sam mladima iz moje porodice i njihovim prijateljima te vidim kolika je stvarna potreba da se nauči skuhati nešto dobro, ukusno i brzo. Priča je tako krenula, da bi postepeno prerasla u pravi projekt kuhanja i pisanja kuharice za sve one koji ne znaju kuhati i nemaju vremena. Veliko mi zadovoljstvo predstavlja što su se u toj knjizi našli i već oprobani kuhari.
Koliko ste dugo skupljali recepte te kako ste ih birali?
Kuhanje me oduvijek opuštalo – to je bio moj goblen, moja ribičija, tako da sam i u trenucima najvećih angažmana i zauzetosti, nalazila vremena za kuhanje.
Okružena sam mladima iz moje porodice i njihovim prijateljima te vidim kolika je stvarna potreba da se nauči skuhati nešto dobro, ukusno i brzo. Priča je tako krenula, da bi postepeno prerasla u pravi projekt kuhanja. Foto: Pixsell
Odakle vam toliki recepti ?
Mnogi su iz moje kuće jer je otac bio profesionalni kuhar a majka potječe iz Cetinske krajine odakle dolaze, za mene, najbolji dalmatinski recepti pripreme mesa. Sinjska krajina je oduvijek imala odličnu materiju primu – meso, suho meso, pancetu, pršute, suđuke, pečenice, kupus… Takvi recepti prilagođeni su sadašnjem trenutku – malo su “olakšani”, a uz obaveznu pomoć ekspres lonca, zaposleni danas mogu skuhati i pašta ili orzo fažole i sva slična jela koja predlažem i na koja sam posebno ponosna. Ostalo je morski dio Mediterana…
Dugo ste živjeli u Italiji tako da u knjizi ima mnogo talijanskih recepata. Koliko je to utjecalo na vašu današnju kuhinju?
To je bila moja dodatna i najveća škola, uz veliku sreću da sam živjela i u različitim pokrajinama. Jela sam kod bogatih i siromašnih Talijana, u vrhunskim restoranima i divnim oštarijama. Upravo kod ovih posljednjih nalazim ogromno bogatstvo tradicije i kulture. Od tud sam pokupila mnogo stvari, prvenstveno brojnih umaka za "pašte", koje su kraljica brze i zdrave kuhinje. Inače sam osoba koja nikada ne zaboravlja što je negdje jela, naravno, ako je bilo dobro. Često se sprijateljim sa kuharima ili voditeljima restorana jer vide koliko im se divim i koliko ih poštujem. Na taj sam način otkrila brojne tajne. U nekim sam kuhinjama provela sate gledajući ih kako mijese i kuhaju, posebno u Bologni. Neke sam recepte iskonstruirala po sjećanju, a neka jela, posebno iz arapske kuhinje (a imam ih još mnogo…) prilagođena su našim ukusima.
Ima li nešto posebno iz mediteranskih kuhinja što se kod nas ne nalazi?
Ono što sam najviše naučila putujući po Mediteranu jest upotreba mirisnog začinskog bilja koje se kod nas još uvijek nedovoljno koristi. Postoji kod mnogih čak tvrdoglavi otpor – mi to ne jedemo… Ali, kada probaju moja jela, koja nisu po ničemu moja, već samo začinjena na način kako to rade druge mediteranske zemlje, ostaju prijatno iznenađeni. Čak i oni najtvrdokorniji kažu "nikada bolje janjetine ili nikada bolje pripremljenih srdela, trlja ili čak velike ribe na žaru nismo jeli". Pratim Jamie Olivera od njegovih početakan te smatram da upravo način začinjanja hrane koju je pokupio po Mediteranu predstavlja najbolji dio njegove kuhinje.
Kuhanje je sve popularnije. Mislite li mladi danas više kuhaju?
Postoje navike u svakoj porodici vezane uz kuhanje ili pak nekuhanje. Promatram moju djecu i svi od reda odlično kuhaju, a posebno me veseli što su pravi kuharski majstori i većina njihovih prijatelja. Činjenica je da sve više ljudi kuha u kući. Nedavno sam razgovarala s nekim Španjolcima i Grcima, za koje je bilo poznato da vole jesti "vani". Danas, svaka malo bolja večera, pogotovo ljeti u turističkim središtima, košta od 30-50 EURa po osobi i to više nitko financijski ne može podnijeti. Ljudi se sve više druže po kućama, ljeti po vrtovima i vikendicama. Ne samo što je jeftinije i zabavnije, već je i mnogo ukusnije. Mislim da se kod nas još uvijek jede mnogo bolje po kućama nego u restoranima.
Što mislite o hrvatskim foodijema i radi li se o svojevrsnoj pošasti?
Ljubitelja dobre hrane je uvijek bilo. Danas se samo fenomenološki precizirao pojam foodiesa - osoba koji se neprofesionalno, ali veoma ozbiljno i stručno bave problemima gastronomije. Mislim da je to jako unaprijedilo ovaj sektor. Često surađujem s profesionalnim kuharima i već unaprijed se pripremim na jedan vrlo delikatan, poseban pristup prvom kontaktu jer nas neprofesionalce primaju sa vrlo odbojnim stavom. Za to naravno nema potrebe jer mi im nismo nikakva konkurencija. Osobe poput mene, koje dolaze iz sasvim drugih profesija, posebno novinarstva, koje imaju mnogo više vremena proučavati bezbrojne novine koje se svaki dan pojavljuju, imaju sreću da žive u različitim sredinama, ili pak mnogo putuju – izvanredno nadopunjuju znanje kuharskih profesionalaca, koji svakodevno rade jedan veoma težak posao. Mislim da se radi o idiličnoj simbiozi, svuda u svijetu. Kod nas mnogi toga nisu još nisu svjesni.
Što mislite o hrvatskim desertima i po čemu se vaši razlikuju?
Mislim da kod slatkih jela ima općenito najmanje originalnosti. U receptima koje nalazimo po svim kuharicama više se radi o vlastitim kombinacijama. Nekada smo poznavali samo štrudle od jabuka, sira ili višanja – danas koristimo različito voće i njihove kombinacije. Kod nas još uvijek vladaju kalorični deserti puni margarina, jaja, oraha dok se uporaba šećera smanjuje. U mojoj knjizi prevladavaju deserti na bazi svježeg voća, laganijih krema, jednostavnijih sastojaka. Nikada u životu nisam upotrijebila šlag iz vrećice ili nadomjestke poput pudinga u kremama jer ako već uživam u toj kriški slatkiša, onda neka to bude slatki grijeh sastavljen iz najboljih prirodnih sastojaka.
Komentiraj
Morate biti registrirani da bi mogli komentirati članke!