Kolumna Gastro Lada: Baranjske vinjete

O Baranji bi se dalo nadugačko i naširoko, a ustvari, jedino što ima smisla reći je: "Idi, moraš to doživjeti". Oduvijek mi se činila dalekom, predalekom. Negdje tamo, skroz kraj Kopačkog rita, na drugom kraju zemlje. Daleko je do nje voziti. A onda ispadne da je  udaljena otprilike poput Istre u koju odlazim više puta godišnje. Drugo pitanje koje si vjerojatno postavlja svaki istraživač i dokoni turist je: "A što se ondje može raditi?" Pa vjerujte mi, ne znam otkuda bih krenula. Ne biste se nadali. Kraj je to koji nosi koprenu minulih vremena. Baranja je drugačija, spora i uspavana, ali čim padne mrak i popusti žega, a Baranjci sjednu na klupice ispred kuća, jasno je da se ondje živi...

Tu su ljudi prema strancima srdačni, topli i susretljivi. Netko zloban mogao bi reći da je to zato što turista još nema toliko pa se stignu baviti svakim pojedinačno. Sigurno ima neke istine u tome, ali, poreći im se ne može da se čovjek ondje osjeća - ugodno! Evo, recimo, naši domaćini u seoskome turizmu Ivica i Marica. Nakon tri dana provedena u njihovim prekrasno uređenim apartmanima, osjećali smo se kao dio velike obitelji, zajedno sa svim ostalim gostima. Tako to jednostavno biva: od političara do ciganskih tamburaša, svi smo bili – domaći.

Iako smo unaprijed dogovorili samo noćenje, čim smo stigli iz Zagreba, dočekali su nas domaći naresci, sirevi, povrće i vino, a ne možeš primiti goste da im ne ponudiš i malo čobanca za okrepu. Uskršnji doručak bio je toliko obilan da smo još satima pokušavali doći k sebi, a domaćini su nam već dogovorili obilazak vinarije i ručak. Ivica i Marica nalazi se u etno-selu Karanac, epicentru zbivanja u Baranji. U blizini su Kneževi Vinogradi, Zmajevac, Suza i Batina, a sve što vrijedi obići, pa čak i Kopački rit, u krugu je tih dvadesetak kilometara.

Karanac su počeli renovirati pokušavši oživjeti neka davna vremena, samo posao nisu još stigli dovršiti. Svejedno, to je jedino službeno baranjsko etno-selo. I zaista, tamo se osjećate kao da ste zakoračili stotinjak godina u prošlost. Specifična arhitektura vjerno dočarava način života zajednice s početka prošlog stoljeća. Život uz zemlju i na ulici, u onom najotvorenijem seoskom smislu.

U Karancu se nalazi Baranjska kuća, koja s ceste ne izgleda posebno privlačno. A unutra... labirint "ulica zaboravljenog vremena" gdje je vlasnik Bajo pokušao skupiti i očuvati sve ono što je nekad bilo svakodnevno i obično – stare zanate, predmete, način gradnje, neki drugi svijet. Terasa i dvorište funkcioniraju kao dio restorana na otvorenom, mjesto susreta, jela i pjesme. Naime, ništa u to dvorište ne paše bolje od "garavih tamburaša" bez kojih je bilo koje baranjsko druženje teško i zamisliti. Lokalna vina i specijalitete ne treba posebno isticati; nudi se riječna riba na sto i jedan način, između ostalog perkelt i mesni čips (čvarci), gužvare i rezanci s makom!

Nakon sve te silne hrane trebat će vam šetnja.  U tu svrhu, sasvim će dobro poslužiti veliki vinogradi koncerna Belje, smješteni na širokome brdu zvanom Banova kosa (pokraj Karanca). Isto tako, stoljećima stari beljski podrumi u Kneževim Vinogradima, impresivno su i fascinantno mjesto koje svakako trebate istražiti. Vinara vam u Baranji neće uzmanjkati, kud kod krenete naići ćete na neki podrum otvorenih vrata, u kojem će vas najčešće dočekati jako dobra vina, i isto takvi domaćini. Legenda toga kraja svakako je Mišika Gerstmajer iz Zmajevca, koji bi vam satima mogao pričati o povijesti Suljoša i specifičnoj klimi koja mu omogućava da stvara fantastična (slatka) vina po kojima je poznat. Bez obzira na hladnoću, iz podruma ćete se, vjerujem, teško dati izbaciti...

Kada ste već u Zmajevcu, nezaobilazno mjesto su restoran i vinarija Josić, smješteni u surduku. Surduk je još jedan pojam specifičan za ovaj dio Hrvatske, a označuje duboku usjeklina u pjeskovitome tlu proraslu stoljetnim korijenjem. Meni taj restoran izgleda kao spoj podzemne palače i seoske kuće, na neki baš dobar način. Zanimljivo i neobično mjesto, gdje biste mogli zaglaviti satima. Vlasnik Damir Josić nema mira, ali zato ima vrlo jasnu viziju: kušaonica, obilasci podruma, glazbene večeri, umjetničke izložbe, redefinirana tradicionalna kuhinja ono su što želi ponuditi.  Upravo je ondje začet i održava se lipanjski Surduk festival - polivalentno okupljanje glazbenika i raznih umjetnika uz dane otvorenih vinskih podruma. Ruralno događanje urbanog karaktera, radi kojeg se isplati potegnuti iz daljine.

Pogledati recimo Salaš Ipša. Ako nemate preciznu predodžbu o tome što salaš točno je, svakako ga obiđite. Znate li što su bušari ili šlepovi? Vrijeme je da otkrijete. A tu su još i Vilinske noći na Banovoj kosi, vinski maraton u Zmajevcu, i mnoštvo drugih lokalnih priredbi za koje ne zna nitko izvan granica tog malog zatvorenog trokuta zvanog Baranja. Poželjet ćete se vratiti i ući u njihove živote. Čak i ako volite ubrzano-urbani tempo života, zaintrigirat će vas mir i ležernost ravni koja je istodobno i u danas i u jučer...

Lada Radin

lada@gastro.hr

Gastro.hr