Teško je odrediti kad i gdje je nastala tjestenina. Ima više razloga.
Tjestenina je brašno i voda. Velika mudrost u jednostavnosti! Od tih jednostavnih elemenata nastaje u raznim dijelovima svijeta i prvi, prvotni, primitivni kruh. U krug razvaljano tanko tijesto pečeno na ugrijanom kamenu ili sušeno na vrućem bliskoistočnom suncu. To je prvi kruh koji svojim okruglim oblikom odaje svoje sunčevo porijeklo od meksičke tortille do indijskog chapatija. Tjestenina je nastala ondje gdje je nastao i kruh. Ondje gdje je prije desetak tisuća godina prije Krista vjerojatno prvi puta posijan ječam i pšenica. Isto takvo tijesto, izrezano na razne načine i oblike je tjestenina.
Sušeno i čuvano za druge prilike ili svježe, odmah pripremljeno u nekom jelu. Ili samo kuhano i začinjeno na najjednostavnije načine, sa malo soli i ulja. Ma gdje god se tjestenina jela uvijek je bila hrana običnih ljudi, obična i svakodnevna hrana. O takvim jelima i takvim namirnicama redovito nema ili ima veoma malo pisanih podataka. Luksuzna, neobična i puku nedostupna gastronomija redovito je više zastupljena u povijesti hrane.
Ali tjestenina je nastala i u civilizacijama u kojima za kruh nisu znali. Za Daleki Istok riža je najvažnija hrana a razni oblici tjestenine tisućama godina proizvode se i od prosa, heljde i mung graha. Pronađeni su alati nalik današnjim za rezanje tjestenine koji datiraju iz vremena Etrušćana. Za Rimljane je sigurno da su jeli neku vrstu lazanja sa lećom i slanutkom. U jeruzalemskom Talmudu postoji dilema da li se kuhana tjestenina može dozvoliti kao beskvasni kruh. Uglavnom povjesničari hrane slažu se da je kuhanje tjestenine izum Bliskog Istoka, Perzije.
Naravno da se tjestenina možda i mnogo prije razvila u Kini, ali mit da je za dolazak tjestenine u Europu zaslužan Marco Polo ipak je samo mit. Dakle jednom za svagda: špagete nije iz Kine donio Marko Polo! Nije istina da se nije znalo za tjesteninu sve do Polovog povratka. Jeli su se stoljećima prije njegovog rođenja. Priču o Polu i špagetima objavio je 1929.g u Sjedinjenim državama časopis "Macaroni Journal" (glasilo nacionalne udruge proizvođača tjestenine) i tako skuhao paštu. Po tom časopisu jedan je Polov mladi mornar ugledao prekrasnu kinesku djevojku koja je spretnim i elegantnim pokretima razvlačila tijesto u tanke strune. Djevojka i tjestenina mu od tada nisu izlazili iz glave, a da bi priča bila još istinitija mornar se prezivao, vjerovali ili ne, - Spaghetti! Dakle jednom za svagda: makadam se zove po gospodinu McAdamu, kalašnjikov se zove po gospodinu Kalašnjikovu a špageti nemaju nikakve veze sa gospodinom mornarom Spaghettijem i njegovim gazdom Polom. Prava povijest tjestenine zanimljivija je od novinarskih izmišljotina.
Istinitije bi zvučala priča da je tjesteninu donio Arap Sindbad Moreplovac. Naime postoje arapski izvori o postojanju pašte na Siciliji još u dvanaestom stoljeću. Arapski geograf i kartograf Al Idrisi (koji je putovao i našim krajevima) piše o "jelu od brašna u obliku žica" koje se proizvodi u Palermu. Makaroni se spominju u Genovi, 1279.g. a Marco Polo se vratio iz Kine tek za par godina. U 14. i 15. st. recepti za pripremu tjestenine već su u kuharicama. U knjizi „ De Honesta Voluptate“ 1475. Bartolomeo Platina piše uputu koja kaže da se određena tjestenina kuha dok se izmole tri "oče naša". Dakle ideja „al dente“ starija je nego što mislimo.
Cijena tjestenine imala je i strateški značaj i potpunu kontrolu lokalnog vladara kao na primjer u kneževini Milano gdje se sve utvrđuje statutom iz 1421.g. Dakle slično kao što se kod nas pokušava kontrolirati cijena kruha. Tjestenina napreduje i napreduje pogotovo nakon 1800. godine kada kvalitetna tvrda, "durum" pšenica počinje stizati u talijanske luke iz Rusije i Sjeverne Afrike. Devetnaesto stoljeće je stoljeće pašte. Počinju nicati tvornice tako da ih u Genovi ima na kraju stoljeća više od 220. I danas Italija proizvodi najviše tjestenine na svijetu, prošle godine 3.247.322 milijuna tona. Slijede SAD sa 2 milijuna, Brazil sa 1,3 milijuna te Rusija 858.400, Turska 740.684, Iran i Egipat sa oko pola milijuna tona.
Više o svemu na:
www.aurelia.com.hrIzvor: Magazin Akademija