Gastro interview

Bruno Trapan

Think different, drink different.

Trapan Syrah

Za Bruna Trapana, mladog urbanog vinara iz Pule, u zadnje se vrijeme puno čuje. Nakon zlatne medalje za njegovu odležanu Malvaziju Uroboros na ovogodišnjoj Vinistri, uslijedile su visoke ocjene Roberta Parkera, što ga je svakako učvrstilo u odluci da su odležana vina nešto čemu se treba ozbiljno posvetiti. Vinar koji iza sebe nema dugogodišnju obiteljsku tradiciju, i vinarstvom se počeo baviti iz podruma usred Pule, u svakom je pogledu jedinstvena pojava na hrvatskoj vinskoj sceni. Taj 30–godišnjak više je nego osebujan izdanak istarske vinske priče, kao što ćete uskoro primijetiti.

Pokušate li s Brunom u miru sjesti i porazgovarati, odmah se pripremite na neuspjeh, jer borite se s njegova dva mobitela: pozivima, porukama, mejlovima i Facebookom. Ovaj kaotični razgovor pokušali smo voditi u Motovunu, dan nakon što je završio Motovun Film Festival, ATP turnir u Umagu također je ušao u veliko finale; bila je sredina ljeta, energije na vrhuncu, a pogled na zalaz sunca nad dolinom rijeke Mirne točka na i. Ta nabrijana energija kojom Bruno, i sve što se zbiva oko njega zrači, njegov su zaštitni znak, upravo ono što ga čini tako sveprisutnim i neumornim pokretačem njegove okoline.

Kako je vinska priča počela za tebe?

Bilo je to 2002. Odlučio sam u svoje ruke uzeti djedov vinograd, kojim se nitko nije htio baviti, iako se ni ja prije toga nisam bavio vinarstvom. Bio sam ionako propalica, upravo sam se vratio iz Zagreba gdje sam na Agronomiji studirao smjer pčelarstvo. Molim? Da, zujanje oko fakulteta. hahaha.. Nakon što sam shvatio da sam 8 godina gubio vrijeme, odlučio sam malo usmjeriti svoj život i nešto napraviti od sebe. Prve smo se godine neki moji rođaci i ja igrali, napravili vino koje je bilo za niš', ali tad sam ja smislio da bih mogao ići na fakultet u Poreč, na vinarstvo. Tu isto nisam počeo najozbiljnije, prva 2 mjeseca nisam išao na nastavu jer mi nitko nije javio da je počela! Ali, brzo sam shvatio da je to interesantno, i da bi me to moglo zanimati. E, onda sam rekao tati, htio si da nešto radim, sad daj da napravimo nešto od tog vinograda i podruma, budi mi sudužnik! I tako sam krenuo, s tim da sam odmah htio da krenemo kako treba, kupimo dobru opremu, ništa osrednjeg. U to vrijeme uspio sam kupiti 4 ha zemlje crvenice u komadu, pokraj Pule, na Šišanu.

Kako si odlučio posaditi, između ostalog, baš shiraz?

Pa eto, tako, kad smo krenuli saditi vinograde, uzeo sam ampelografski atlas i čitao kojem grožđu paše kakva zemlja. Osim toga, nisam bio opterećen tradicijom, pa sam htio imati nešto što nitko tu nema. Odmah sam ga posadio 1ha, dakle, kako bih odmah imao hektar pravog shiraza. I zaista, posljednje 3 godine svaka berba je sve bolja, 2009. će biti fantastična.

Od početka si imao stav da na zemlji nećeš koristiti kemiju, ili si to tek kasnije usvojio?

U startu sam se najviše konzultirao s Coronicom, a njegov stav je bio da je najbolje koristiti prirodni gnoj. Ekološka poljoprivreda učinila mi se zanimljivom kada sam zaključio da je klima u području oko mog vinograda malo drugačija nego u ostatku Istre, i da bi se možda dalo izvući berbu po ekološkim principima. Prve godine mi je uspjelo, a sada se pokazalo da to ne ide samo tako, pa ću imati nešto manji urod malvazije. Ipak je bilo previše kiše da se to sve održi, ali opet, bila nam je to jedna nova škola, naučili smo nešto. Nemamo još dovoljno iskustva, nemamo koga pitati, pa isprobavamo na vlastitim leđima.

Ali, ekološka proizvodnja čini se i kao dobar marketinški potez?

Pa da, trebao bi biti, ali kod nas se to još uvijek ne cijeni dovoljno da bi imalo neku realnu vrijednost. Vani postoji cijela niša – ekološki proizvedena vina, i tamo je to velika stvar. Kod nas to vrijeme tek polako dolazi, pisalo se o tome, ali proći ce još vremena dok ekološka vina kod nas ne postanu ozbiljna priča.

Nakon što si neko vrijeme nastupao sa ekipom koja se nazivala Crno–bijeli svijet, nekako si se u zadnjih godinu dana ipak izdvojio kao samostalna, osebujna pojava.

Ekipa iz Crno–bijelog svijeta bila je neka moja ekipa s faksa, funkcionirali smo zajedno dok se nismo razišli jer je ispalo da ipak nemamo zajedničku viziju. Jednostavno nismo jednako stajali iza projekata u koje smo zajednički ulazili. Ja sve radim po principu like i dislike i jednostavno se više ne želim i ne mogu dovesti u situaciju da sam u problemu sa plasmanom svojih proizvoda, nije to više zezancija. Bio sam zadnji balavac iz Pule kojeg nitko nije znao, i onda se sve počelo događati zadnjih godinu dana. Nema gdje me nema, razletio sam se posvuda, i meni je sad vrijeme kada sve treba postaviti na noge, da se stvar održi i počne za par godina vraćati ono što smo uložili u taj posao.

Zaista nema gdje te nema, najlakše te je naći na Fejsu; kako ti hvataš samog sebe, i čemu sva ta strka?

Ljudi znaju gdje sam u svakom trenutku, i tko me treba može me naći preko Fejsa, koji je stvarno vrlo koristan za posao. Vidljiv sam, prisutan i u kontaktu sa raznim zanimljivim ljudima, a mnoge sam i upoznao tako . Inače, oko mene su sami luđaci, ono, pozitivno – ludi ljudi. Osim moje žene. Ona je jedino zrno razuma koje nas drži u ravnoteži sa svemirom. Ja kao da sam dobio na lutriji s njom, kada sam našao nekog tko me može trpiti takvog kakav jesam. Ekipa koja se složila tu po Istri, stvarno je nenadmašna. Nema negativne vibre kod nas, iako je svako od nas u svojim filmovima, ulaganjima, problemima, projektima, uvijek je dobra energija, i to nas drži.

Trapan ekipa

Dobro, taj vaš ludi istarski đir je svakako nešto posebno. Reci mi, zašto Istrijanima ide tako dobro priča s vinima, dok Dalmacija nikako da izgradi istu stvar dolje?

Ne znam ni sam. Istra je valjda uvijek bila u bliskom doticaju sa Europom i to je imalo svog utjecaja. Puno smo učili, i mijenjali stavove koji su nam smetali da napredujemo. U zadnje vrijeme ispada da je Dalmacija daleko, predaleko, u prenesenom i doslovnom smislu. Trebat će uložiti mnogo truda da bi se pokazali svijetu. Tu je naravno, i stvar mentaliteta, ona poznata dobrosusjedska zavist, „ako meni krepa krava, dobro, samo nek krepa i susjedu!“ koje, naravno, ima i kod nas, ali je nekako ipak držimo pod kontrolom. Osim toga, da nemamo čovjeka kakav je Ivica (Matošević), koji gura cijelu hrvatsku priču, a posebno istarsku, pitanje je kako bi sad stvari izgledale. Uspjeli smo ovdje u Istri ostvariti neko zajedništvo, nas 100njak kroz Vinistru djelujemo zajedno, učimo jedni od drugih i nastojimo neutralizirati zavist koje, naravno uvijek ima. Radimo na vidljivosti i na promociji 100 na sat, i bez toga nema ništa.

Gdje si ti za 5 godina, gdje se vidiš? Iako kažeš da te vodi srce, vjerujem da ipak imaš i jasan plan za budućnost.

Istina, imam točnu viziju. Već s ovim novim podrumom i ovogodišnjom berbom idem u priču s odležanim i ozbiljnim vinima. Imat ćemo 10 – 15.000 boca svježe malvazije, ali unutar 5 godina mislimo preći kompletno na odležana vina, i isto tako mislimo ići na oko 70% crnih vina. Ukupno će to biti 5–6 vina, 2 crne kupaže, ostalo odležane malvazije i kupaže. Tad će se, vjerujem, pokazati, što znači taj jug Istre, koji je ipak topliji, manje je kiše i vina su drugačija.

I dalje misliš stavljati polugole žene na plakate?

Ah! To smo tada za Vinistru zamislili kao dozu provokacije, baš da vidimo kako će ljudi reagirati. 95% ljudi je reagiralo dobro. Tako da ja ne vidim ništa sporno. Nek ljudi pričaju ako nemaju pametnijeg posla. Gole žene mogu reklamirati sve osim vina. E, pa sad se može i to. A mi ćemo tako i dalje, pomicati granice. Darko (Baretić) je svojedobno rekao da za napravit dobro vino, vinar mora biti dobar čovjek. Može on biti luđak, kakve god vrste, ali mora biti dobar čovjek. Svi smo mi malo spaljeni likovi.

Lada Radin

Gastro.hr

11.10.2010