Gastro interview

Celia Sack

Knjige gotovo uvijek procjenjujem prema vlastitome unutarnjem osjećaju.

Omnivore books on food knjižara je čija vlasnica Celia Sack prodaje nove i stare, te rijetke knjige o hrani, kuhanju, vinima, gastronomskoj povijesti i sl. Njezina priča nevjerojatna je – u samo dvije godine od potpuno nepoznate, marginalne lokalne knjižare postala je apsolutni hit u gastronomskome svijetu Sjeverne Amerike te jedno od najpopularnijih mjesta za ljubitelje hrane i pića u San Franciscu i okolici.

Prije mjesec dana imala sam sreću otići u tu knjižaru, upoznati Celiu, porazgovarati s njom o njezinu (neočekivanom) uspjehu i osobno se uvjeriti u to koliko toga zna o knjigama koje prodaje, ali i o gastronomiji i gastronomskoj sceni općenito.

Dakle, otvorili ste knjižaru u studenome 2008., usred svjetske recesije. To je bio prilično hrabar potez. Jeste li očekivali da će vaša knjižara postati takav hit?

Postoji knjižara slična mojoj u Portlandu, u državi Maine, koji i nije baš velik grad. Zaključila sam da ako oni mogu imati takvu knjižaru i biti uspješni, mogu i ja. Osim toga, činilo mi se da u vrijeme krize stvari nikako ne mogu biti lošije, mogu samo biti bolje.

Što vas je potaknulo na to da otvorite knjižaru za ljubitelje gastronomije? Jeste li se već bavili sličnim poslom?

Mnogo godina radila sam kao stručnjakinja za rijetke knjige za jednu aukcijsku kuću u San Franciscu; pisala sam kataloge i proučavala mnoge poznate i nepoznate naslove. Bila sam zadužena za suvremenu književnost, ali kao kolekcionarku zanimale su me viktorijanske knjige o hrani, tako da mi je u primozgu uvijek živjela ideja da započnem vlastiti posao na tom području. No nisam mislila da ću se novim knjigama baviti koliko i antikvarnim.

Što se bolje prodaje? Tko su vaši kupci? Jesu li oni uglavnom sakupljači knjiga, ljudi koji kupuju antikvarne, kolekcionarske primjerke ili se bolje prodaju nove knjige?

Uglavnom prodajem novije knjige, ali mnogo više zarađujem na starijim, rijetkim, kolekcionarskim primjercima. Mislim da je najstarija knjiga koju sam imala bila objavljena 1824. godine. Te knjige znaju biti prilično skupe i često ih prodajem poznatim kuharima i ljudima koji vole hranu i bave se gastronomijom, poput Thomasa Kellera. A i Rene Redzepi kupio ih je nekoliko.

Kad već spominjete gospodina Redzepija, kako ste uspjeli postići da održi potpisivanje knjiga i predavanje baš u suradnji s vašom knjižarom? To zvuči prilično impresivno, budući da je za vrijeme američke turneje u kojoj je predstavljao svoju knjigu NOMA, osim u San Franciscu, predavanje održao još jedino u New Yorku.

Sasvim neočekivano. Jednostavno mi se posrećilo. Od lipnja ove godine surađujem s tvrtkom Williams-Sonoma, jednom od najvećih sjevernoameričkih prodavaonica kuhinjske opreme: svaki mjesec odaberem jednu kuharicu koju oni izlože u svih svojih 269 trgovina, uz natpis „Omnivore preporučuje“ i nekoliko riječi o tome zašto volim tu knjigu. Usto biram i jednu antikvarnu knjigu koju izlažu u svojih 29 najvećih trgovina. To je vrlo zabavno!

Uglavnom, željela sam provesti jedan radni dan u njihovim prostorijama, da vidim kako on izgleda, što točno rade, i slično. Slučaj je htio da su upravo taj dan imali sastanak s Reneovim izdavačem Phaidonom. Mislim da je izdavač bio zadivljen time što sam znala sve o restoranu i prvome izdanju knjige (koje je gospodin Redzepi uništio jer nije bio zadovoljan slikama). I tako je prvi korak bio napravljen. To mi se često događa.

Budući da je vaša trgovina izrazito mala i nalazi se u ulici s vrlo malo prometa, očekivala bih da imate stalne kupce, ljude koji točno znaju tko ste vi i zašto dolaze u vašu knjižaru?

Lijepo je, dolazi mi šarolik presjek lokalnih ljudi, ali i turista koji sve više čuju za moju knjižaru i upoznaju se s onim što nudim. To što je knjižara smještena u stambenome naselju, za mene znači povoljnije uvjete unajmljivanja, a za moje kupce lakše pronalaženje parkirnih mjesta, tako da nam to svima odgovora!

Gdje kupujete knjige i kako odlučujete o tome koliko će pojedina knjiga koštati? Koliko je, recimo, koštala najskuplja knjiga koju ste imali u knjižari?

S novim knjigama je lako – kupujem ih od izdavača i po cijeni s omota. S druge strane, antikvarne knjige kupujem odasvud: na garažnim rasprodajama, od drugih trgovaca knjigama, itd. Knjige gotovo uvijek procjenjujem prema vlastitome unutarnjem osjećaju, špurijusu. Najskuplja knjiga stajala je 1500$.

Primijetila sam da je u vašu knjižaru dopušteno dovoditi pse, te da držite stare, skupe primjerke na policama gdje ih svatko može uzeti i prolistati. To mi se učinilo prilično neobičnim, budući da je moje iskustvo da knjižari stare i skupocjene knjige ne izlažu baš tako otvoreno, a o psima kao gostima da i ne govorim. Kako to da ste tako opušteni u pogledu toga? Jeste li u ove dvije godine imali kakvih ružnih iskustava?

Ne, da pokucam o drvo, zasad još nisam imala niti jedno loše iskustvo – kako sa psima, tako i s ljudima. Imam povjerenja u ljude, vjerujem da će biti oprezni sa starijim knjigama i čini mi se mnogo vrednijim da se knjige potencijalnim kupcima čine dostupnima, nego da su skrivene ili stavljene iza stakla. Mislim da su se ljudi naviknuli na to da im određene knjige nisu dostupne i da se boje starih knjiga, a ne bi trebali. Samo zato što je nešto vrijedno, ne znači da se ne smije dirati!

Ja ovdje smijem!

Na svojim internetskim stranicama objavljujete mjesečni bilten i u knjižari se mjesečno održava između četiri i deset događaja: od potpisivanja knjiga, preko predavanja i raznih natjecanja, do radionica. Kako to funkcionira? Je li vam pomoglo kada ste tek otvorili knjižaru? Odnosno, je li vam to povećalo publicitet?

Da, svakako! Mislim da i zbog tih besplatnih događaja ljudi žele podržati moju knjižaru, jer žele zadržati mogućnost dolaska na takve događaje. Jako su sretni što imaju mjesto poput mojega i to mi često naglašavaju.

Osim što imate vlastitu internetsku stranicu, s ljudima komunicirate i preko Twittera i Facebooka … Smatrate li da su društvene mreže korisne u vašemu poslu? Uzevši u obzir tadašnje nepostojanje interneta, mislite li da bi i prije, recimo, 20 godina vaša knjižara bila jednako uspješna kao sada?

Twitter se pokazao fantastičnim! Ne samo da je izvrstan kao sredstvo komuniciranja s potencijalnim kupcima, nego i meni dopušta kontakt s ljudima koji pišu o hrani, a koje inače sigurno nikada ne bih upoznala, niti bih uspjela doći do njih. U početku, kada su me izdavači potpuno ignorirali, javila bih se direktno autorima knjiga i zamolila ih da dođu predstaviti svoju knjigu. Vrlo su se rado odazivali mojim pozivima. Također mislim da se autori koji sada pogledaju moj profil i vide da imam 4000 sljedbenika, iznenade i zapitaju “Ma tko je to?”

Primijetila sam da u trgovini prodajete organska jaja. Kako to? Kupuju li ih ljudi uopće?

Tjedno prodam oko 180 jaja – ljudi su postali ovisni o njima! Počela sam ih prodavati kako bih poduprla svoju sedamdesetjednogodišnju susjedu, poljoprivrednicu iz Tomalesa, seoceta od 200-tinjak stanovnika u kojem živim, a koje je udaljeno sat vremena od San Francisca. No, stvar je uzela maha i sada joj postaje pomalo problematično svaki tjedan skupiti toliko jaja za mene!

Uskoro biste trebali objaviti vlastitu knjigu na kojoj već neko vrijeme radite. Jeste li uzbuđeni zbog toga? Kakva će to knjiga biti?

Trebala bi biti izvrsna; radni naslov je The Omnivore's Recipe Keeper. Bit će poput albuma u kojem će se, umjesto fotografija, skupljati omiljeni recepti, a ilustracije će biti iz moje kolekcije starih fotografija i slika, te crteža iz svijeta kulinarstva. Jedva čekam!

Tekst & photo: Mirta Jambrović

Gastro.hr

23.12.2010