Gastro interview

Josipa Andrijanić

Moja podjela na vina je jednostavna: vina s dušom i lijepa vina.

Josipa Andrijanić je sveprisutna; čas je na Novom Zelandu, drugi čas u Kaliforniji pa malo na Korčuli, a već za par dana u Slavoniji. Stoga je pokušaj dogovora termina za upoznavanje s ovom fascinantnom enologinjom postala prava mala pustolovina od nekoliko tjedana. Između posjeta Zagorju, Hercegovini, Slavoniji, Istri... te brojnim večerama, sastancima, obilascima, druženjima, na kraju je, unatoč brojnim obavezama, slijedilo uspješno upoznavanje.

Josipa je leteća enologinja, nema drugog naziva za posao kojim se ona bavi. I puno više od toga. Josipa je osoba koja vino živi. Zaista.

Ali, na početku bješe...

Sport. Sport (i kuhanje) bile su jedine dvije stvari koje su me zanimale u životu, igrala sam rukomet. I kada je trebalo odabrati fakultet, DIF je bio moj jedini odabir. No, spletom okolnosti, nisam upala na prvom roku, a kad je bio drugi uganula sam nogu! Uopće ne znam kako mi je Agronomija pala na pamet, vino tada uopće nisam voljela piti, smrdilo mi je!"

I, kako se to promijenilo?

Nakon nekog izleta u Ilok, gdje su svi uzdisali nad vinima, a meni opet ništa, došla sam kući, otvorila vino, uvalila doslovce nos u čašu i govorila: "Ovo miriše. Ovo miriše." Kako mi je zamirisalo, nije mi prestalo mirisat'! I stvari su se posložile, nije prošlo dugo, na trećoj godini faksa upala sam na neki program, završila na berbi u Kaliforniji, ja, iz "tamo nekog" Mostara, u ogromnoj vinariji. Učiš sve, radiš kao konj, ali bilo je predivno! Imala sam izvrsnog šefa, a meni nije bilo neugodno pitati... Vratila sam se, položila ispite, i opet krenula dalje, u drugi dio Kalifornije, Sonoma Valley, tada sam odradila dva podruma u šest mjeseci. Potpuno drugi svijet, sve je opet bilo drugačije nego u Napi.

Kako si usklađivala putovanja sa obavezama na fakultetu?

Tu sam imala sreće. Prof. Edi Maletić me ustvari i potaknuo, sredio te prve kontakte. Izašli su mi u susret, i to mi je na kraju vrijedilo više od puno toga na faksu. Mislim da tad nisam otišla van na berbe, ne znam da li bih ikad ovoliko zavolila ovaj posao. Danas sve mlade koje poznam s Agronomije, mlade vinare, koga god, sve ih tjeram da idu van, da steknu ta iskustva. Htjela bih da svi to dožive, to je nešto što te otvara na puno različitih načina...Jer proći će cijeli faks, a da ne dođu u priliku sami probati raditi.

I kako sada izgleda tvoj život?

Nakon faksa, nakon više odrađenih berbi i raznih poslova, manje ili više vezanih uz vinski biznis, jedan dan sam se probudila i upitala upravo to: "Što ja ustvari želim raditi u životu?" Odgovor je bio: "Vino, hrana i pisanje." Tako sam počela pisati za Iće&piće. Još uvijek odlazim u berbe po svijetu, kombiniram hemisfere, Kalifornija, Argentina, Novi Zeland, Australija... Kada sam tu, koliko stignem bavim se konzaltingom u restoranima i vinarijama, a ideja mi je napraviti i vinske školice, to zasad održavam kroz druženja s prijateljima. I kad god mogu, pričam o hrvatskim vinima, gdje god stignem. Vrlo jasno i glasno!

Kako opisati tvoj posao "harvest enologist", enologa za berbe? U ovim krajevima posao letećeg enologa prilično je nepoznat, da ne kažem, nezamisliv!

Moja odgovornost ovisi od vinarije do vinarije, od šefa do šefa. Već pri prvim susretima s vinarijom znali su mi dati odrješene ruke; objasniti otprilike kakvo vino žele, dali mi brojke s podacima iz vinograda, i izvoli, organiziraj sve da se to dogodi ove berbe, na ovaj ili onaj način. A to znaju biti ogromne vinarije, sa tisućama hektara. Ima tako mladih stručnjaka i entuzijasta koji putuju svijetom i odrađuju berbe, uče, upoznaju regije, a vani je normalno da uzimaju enologa "izvana", dakle, osobu koja do tad nije imala veze s tom dotičnom vinarijom, ili čak regijom.

Dakle, ti pošalješ svoj životopis, razgovarate preko telefona, i oni odluče da si ti baš ono što im treba ove godine?

Da, ne znam, jednostavno procijene na temelju tvog iskustva i neke energije koju uhvate tijekom tog razgovora. Kod mene vrlo brzo vjerojatno shvate da živim za taj posao, i da mi ništa nije problem pitati ili reći, otvorena sam, pa ta komunikacija ide lako, i nove mogućnosti se bez problema stvaraju...

Što nas možeš na brzinu naučiti o vinima?

Moja podjela na vina je jednostavna: vina s dušom i lijepa vina. Vina s dušom su ona koja sama pričaju priču, ne moram ih opisivati, a lijepa vina su izglačana, precizna vina, ali bez duše; ona koja me ne dotaknu. Ja vina povezujem s doživljajima, sa svojim iskustvima. Zgodno je kada mogu kroz vino pogoditi kakav je vinar čovjek, te situacije znaju biti vrlo smiješne...To bi ustvari svi mogli, samo da se opuste i kažu svoj iskreni doživljaj vina. A najviše se nauči kušanjem, nikako drugačije!

A kako razložiti vino, kako ga naučiti?

Nemoj! Nemojte! To nitko ne bi treba raditi! Ja sam se na početku slamala razlagati ovo, naći ono... Nema pravila! Kada sam odustala od toga, bilo mi je puno lakše. Svatko osjeti ono što osjeti, i ne treba od toga raditi veliku znanost. Ja se divim Saši (Špiranecu op.a.) kad on proba i opiše 30 vina dnevno. Ja ih mogu probati, ali ih ne mogu doživjeti. Mogu ih i razložiti, jer mi je to posao, ali to nije nešto s čim bi se itko drugi tko pokušava otkriti vina trebao opterećivati.

Kako ga onda opisivati?

Kada pišem o vinima za časopis Iće i piće, nastojim prenijeti poruku, priču vinara, njegovu osobnost koja kroz vino progovara iz tog čovjeka. Inače, u upoznavanju i opisivanju vina ne bi se trebalo opterećivati ni sortom, ni vinarom, ni izdvajanjem mirisa ili nekim stručnim terminima, nego baš onim prvim doživljajem, i opisati ga riječima koje ti dođu kad ga piješ. Isto vino može tebi biti različito baš svaki put kada ga piješ.

Kad predstavljam vina, ja ništa ne sugeriram. Samo kažem: "Ja ovog čovjeka (vinara) cijenim i volim iz tog i tog razloga, tu su vina, vas sam odabrala da ih probate, slobodni ste reći bilo što." I onda gledam face. I sve znam što misle!

Kako doživljavaš Hrvatsku i promatraš ju "izvana", jer stalno odlaziš i vraćaš se?

Što više hodam po svijetu svjesna sam koliko mi bogatstvo imamo ovdje, i samo zamišljam što bismo sve mogli s onim što nam je dano, u prirodi. Slavonija sa svojim sortama, Plavac kao priča sama za sebe; sorta s kojom još griješimo i mislim da se još nije pojavio onakav kakav bi on trebao biti. Ja sam i za tradiciju i prirodu i za tehnologiju, ali želim osjetiti u vinu kraj iz kojeg je došlo. Ne Bordeaux ili bilo koji drugi kraj svijeta.

Iako, kad bi sad trebala napraviti svoje vino, uopće ne znam kojim putem bih krenula, ne bih se znala odlučiti. Meni je život posao, ali zato jer ja to volim i želim. Kada radim berbu, ja živim taj posao 24 sata dnevno i najsretnija sam na svijetu, svima bi htjela da su tako sretni s poslom koji rade!

A kada ćeš se vratiti u Hrvatsku?

Mislim da ću još ovu godinu odraditi do kraja, berbe koje stignem, a onda bi to trebalo biti to. Imam puno projekata za doma, imam i puno ponuda, ali opet, možda negdje zapnem, nikad ne znaš.Jednom kad se za nešto odlučim, htjela bih iza toga maksimalno stajati.
Ne znam još što želim, da li je to restoran, da li je to vino, ali želim uživati u životu, u kojem god poslu, kao sada. I uvijek kažem: love, peace, happiness!