Kolumna Gastro Lada: „Blogeri svih zemalja…

Mislim da ovu godinu mirne duše osobno mogu proglasiti blogerskom. Ne samo zato što sam se  tijekom mjeseci navikla biti svrstavanom u tu kategoriju, nego i zato što se čini da sam velik dio svog života 2011. provela upravo u tom finom društvu. Češće virtualno, (nažalost) rjeđe uživo, a u mislima – svakodnevno. Ne, nije pala neka fatalna ljubavna blogerska veza, nego zbog "posla". It's a tough job, but someone's gotta do it! 

Sve se zavrtjelo, nevino i spontano, u studenom prošle godine u Batelini (nakon Masterchefa turbo popularnog i poželjnog) Davida Skoke. No, odmah je svima postalo jasno da je ekipa sklona izazivanju nereda, i da naziv Blogerska Bagrad koji je ljupko skovao Barba uopće nije daleko od istine. Jednom kad je umrežavanje krenulo, ne naziremo mu kraja! I moram vam reći, mnogo me to veseli.
 
Da vam približim malo taj "blogerski svijet". Zanimljiv članak na netokraciji promišlja što je ostalo od nekadašnje masovke od skoro pola milijuna hrvatskih blogova, razmatra razlike između blogera i novinara, te na kraju, opravdava smisao njihova postojanja (blogera, ne novinara). Tko su ljudi koji su nekada smatrani asocijalnim spodobama s imaginarnim prijateljem – tipkovnicom, a danas kud god kreneš, ne možeš ne nagaziti na njih?

Nesvakidašnja, skoro pa nestvarna kombinacija! Darko Baretić (Vinska priča) i Saša Špiranec


Ja bih ih (nas) opisala kao ljude koji gaje posebnu strast, ljubav i sklonost prema određenom području tj. temi. Nastoje uvijek biti na izvoru informacija. Više su ili manje (kompjuterski) pismeni, a smatraju da baš o tome što posebno vole znaju nešto više od prosječnog pučanina ili se samo dovode u situacije da o tome uče i odrađuju "za one koji žele znati više" dio. Ti ljudi imaju neodoljivu potrebu svoja razmišljanja dijeliti sa svijetom, a danas zaista, širok im internet. S vremenom si, a neki i odmah, uzimaju pravo prosuđivati ili čak ocjenjivati. To ne znači da su istovremeno neprikosnoveni stručnjaci sa znanjima jednog  fakultetskog profesora, ali ih to puno i ne uzrujava (o čemu njihovi komentatori-stalkeri često imaju štogod reći). O tome koliko su njihova mišljenja mjerodavna, vodile su se, i vode se, mnogobrojne virtualne (a potom i salonske) rasprave, bila riječ o modi, uređenju prostora, receptima ili vinima. Je li san svakog blogera da jednog dana počne pisati za prave novine? Ne znam, al zato znam mnoge koji su tamo završili. 
 

Pa iako zasad kod nas blogom zaista "Ne mo'š platit' stanarinu", dok u Americi mnogi žive upravo od toga, nešto ipak možeš. 
           
Možeš učiti, virtualno ili uživo. Možeš doći u priliku upoznati vrhunske stručnjake ili face o kojima si nekad samo čitao (u "ozbiljnim" tiskovinama). Možeš doživjeti da te pitaju za mišljenje jer te, na tvoje iznenađenje, iste te face prate i čitaju. Ili se suočiš s umjetnikom čije si vino ili pjesmu zdušno popljuvao, i to preživiš. Možeš probati vina i proizvode do kojih inače nikad ne bi mogao doći, ili si ih uopće priuštiti. Upoznati proizvođače s najneobičnijih mjesta i čuti najluđe priče, naći se u situacijama i društvima od kojih duša bude široka poput Slavonije. Nekima je to dovoljno, dok drugi ipak smišljaju kako baveći se onim što vole platiti stanarinu, jer žive od nekih sasvim drugačijih, ozbiljnih poslova (inženjeri, fizičari, IT stručnjaci, ekonomisti, grafičari, jezikoslovci pa čak i veterinari!).  
 

Kao što Twitter ima #tweetupove (da, konačno sam se suživjela i s tim društvenim servisom), tako enogastroblogeri imaju spontana blogerska okupljanja, koja su najčešće vezana za neki vinski sajam, festivale hrane i hedonizma, slijepa kušanja ili obilata nakuhavanja i okupljanja oko stola. Družili smo se ove godine ozbiljno s Gusarima na Dalmacija Wine Expou, održali jednu opuštenu radionicu na Vinistri, jednu turbo ozbiljnu u Esplanadi. Plesali kod Trapana, večerali kod Mrgudića, prošetali vrhom Korčule kod Bireta, otvorili novi Kozlovićev podrum kraj Momjana, hodali po krovovima Kumparičke. Slušali priče, upijali osobne, obiteljske i lokalne legende. Brali šparoge, zamrznute grozdove, pekli kolače i džemove, eksperimentirali sa žižulama, promišljali sudbinu pogaženog zeca, upoznavali trudnički svijet osjetila. Kušali, uspoređivali, filozofirali, programirali, dizajnirali, učili, sparivali, odabirali i napisali milijarde mailova. Povezali se i surađivali, nesebično dijelili i preporučali.

 U "naš jedačkoispijalačku" obitelj ove godine primismo jednog vinskog enogastrobrutalca. Jednu Jelenu koja Sjedi & Jede, pušta muziku, ušmikava hranu, i fotka ju na Tavanu. Jednog Ribafisha pivopiju od kojeg pokušavamo napraviti poštenog čovjeka.

Upoznali smo velikog Garyja Vaynerchucka, Hrvoja wineandfood4u, Alana Secret Dalmatia, Josipu leteću enologinju široka srca, slatku Anamariju Damijeneštoslatko... Širili smo priču i internacionalno, s Ryanom i Gabrielle Opaz, američkim parom vinskih blogera, spaljenim Fincem Ilkka Sirenom, vlasnikom najboljeg vinskog bloga u Finaca, i naravno, neizostavnim Cliffom Ramesom, Wines of Croatia. Širok nam Twitter, svaki dan upoznajemo nove!

Na slici: Blogeri svih zemalja!

 Dobili smo Dobru hranu u Nedjeljnom Jutarnjem, nakon koje više ništa neće biti isto. Stvorili smo Taste of Croatia. Ostali smo bez Milana, ali znamo da je tu negdje, s nama, uvijek.

Zašto pišem o blogerima? Jer je to virtualni svijet kreativnih, nemirnih i radoznalih ljudi, koji svoj virtualni alter ego danas više ne koriste za skrivanje, nego upravo suprotno, za pokazivanje i povezivanje! Naša prednost je da si možemo "priuštiti" nepristranost, osobni i opušteni pristup i najozbiljnijim temama, najnedodirljviijim veličinama. 
 
Pritom ne pišem samo o "svojim", enogastro blogerima, s kojima dijelim zajedničke strasti, nego na sve virtualne projekte koji originalnošću i entuzijazmom odskaču od tako turobne hrvatske svakodnevnice. Zanimljivi projekti poput hrvatskog Etsyja - Woohoo - online platforme rukom izrađenih, vrlo originalnih stvari oduševili su me. Njihov online časopis Do!ts posebno. Tu je i krpa.hr, ekstra kul portal za sve koje zanima (hrvatska) moda. O projektu Rakijarnice još ćemo mnogo čuti, a ako mislite da je rakija banalna stvar, grdo se varate. Girl Geek dinners – super fora za geekete i sve koje se tako osjećaju. Čuvarkuća – vrlo promišljen, interaktivan i iskren koncept kvalitetnih i ciljanih informacija za (buduće) roditelje.
 
I opet ću završiti sa sličnim mislima kao i u prošlogodišnjem rezimeu. Još odlučnije  branit ću teoriju da nas tehnologija ne razdvaja nego spaja! Da, sve je brže, ponekad čak i prebrzo, informacija je mnogo, nekada i previše, ali razni alati tu su da nam pomognu filtrirati nepotrebno i sagraditi (virtualne) svjetove u kojima se možemo okružiti ljudima koji nas inspiriraju, vesele, dižu i, općenito, čine ovaj svijet jednim veselijim i boljim mjestom. Neka vam je puno upravo takvih u sljedećoj godini!