Kolumna Gastro Lada: Blues berača šparoga ili Kako znam da je došlo proljeće

Autor:
Gastro.hr

Datum objave:
31.3.2011

S tim proljećem svake godine isto.

Nikako da dođe, svima nam je s veljačom već lagano dosta sivila, hladnoće i jednoličnosti. Onda jednog dana krene, sramežljivo i pomalo, par zraka sunca, s barem jednim dramatičnim obratom na temperature oko nule. Nakon toga smo manje više sigurni da smo na dobrom putu. Pogotovo je teško nama u gradovima. Kao da mu treba duže da se probije do nas, razdrma mozak, hormone i receptore. U Zagrebu sam tek jučer, nakon prve kiše i rascvjetalih grana bila sigurna da ga mogu namirisati.

Ako živite u nešto toplijim krajevima, u Istri recimo, puno vam je lakše. Prošećete zaraslim šumarcima i bacite pogled jesu li krenule šparoge. I, odmah sve znate. Ako živite u Istri, isto vam je tako jasno da neće proći dugo dok zbog njih u vaše mirne krajeve nahrupe Purgeri koji misle da je njihovo bogomdano pravo nahrupiti u vaše mirne krajeve i pronalaziti tajne lokacije tog mračnog predmeta želja.

Kao što je Darko dobro uočio, šparoga je eno-gastro-politički kontroverzna biljka. Kontroverzna je i za mene osobno, ali to sam osvijestila tek ove godine. Od trenutka kada ugledam prvi mac na placu, za mene više nema mira. Kako ih ugledam, tako se u meni razvije pokret otpora. Želim ih, ali odbijam kupiti. Ne zato što su bezobrazno skupe (da, znam, vrijede svake kune... Hm... Ili?), nego zato što prve šparoge koje pripremim moraju biti ubrane mojom rukom, ili barem poklon od prijatelja.

Samo za zagrijavanje (u Oklaju)

Ne znam otkuda mi ta čudna navika. Niti sam iz kraja u kojem je to tradicija, niti imam traume iz djetinjstva. Biljku šparoge mi je prije par godina pokazala kolegica, a prvi izdanak teškom mukom detektirala sam sama. Otada se u meni javila neka čudna šparogomanija koja je kulminirala jednog ljetnog popodneva provedenog u okolici Oklaja, među ovcama, minama i zmijurinama, te ulovom koji bi svakog šparogodilera bacio u potpuni očaj. Oklaj je Eldorado šparoga. Samo za najhrabrije, naravno. Opasno je. I neizvjesno. Ne preporučujem. Nikako nemojte ići u šparoge na tajne lokacije oko Oklaja.

Uglavnom, ono što me proganja jest pomisao da tijekom sezone neću stići do Istre u lov, ili da ću otići do Istre, ali neću imati vremena / ekipu / insajderske informacije i da ću morati kupiti svoje prve šparoge. To mi se dogodilo prošle godine, i vjerujte, pravim se kao da ta prošla sezona uopće nije postojala.

Ove godine, spletom okolnosti, našla sam se u Istri na vrijeme. Za sve one koji nikad nisu iskusili to šparožno ludilo evo kako ono izgleda u par crta:

Skoknuli ste do Istre nekim svojim poslom (nešto je bliže od Oklaja). Imate manje ili više strog raspored, stvari koje trebate obaviti, kraj kojim se mislite kretati. Dogovorili ste se s društvom da vaš prioritet nije sumanuto pretraživanje šikare. Vozite se tako opušteno od točke A do točke B kad netko u autu počne vikati: „Eno ih! Vidim je!“. Takve provokacije mogu se ignorirati neko vrijeme.

Sljedeće što vidite su ljudi koji iz grmlja neočkivano ispadaju na cestu, ili, još bezobraznije, neobavezno hodaju uz cestu s ogromnim buketima tamnih izdanaka u ruci. Znakova je previše, i uz dramatičnu škripu kočnica po šljunku stajete kraj prve šikare koja vam izgleda pogodno.

More vas pitanja: ima li ih na toj mikrolokaciji, ima li ih u tom kraju uopće, je li netko prošao ispred vas i sve ih pobrao, ali svejedno ulazite u nepoznato! Ostati na tom mjestu ili tražiti drugo, bolje, djevičanskije područje, ravno je ratnom taktiziranju (ako pitate mene).

Gdje steeee?

Velika je vjerojatnost da će s vama biti i netko tko šparoge još nikada brao nije. Takvima treba sve nacrtati, objasniti im zašto su šparoge užasno uzbudljive, i pritom izdržati njihov blijedi pogled. (Oni su svjesni da bijega nema, auto je parkiran na nekom puteljku koji „sigurno vodi do nekakvih šparoga!“ i ne miče se dok ne bude vidljivih rezultata.) Tu nezainteresiranost trpjet ćete sve dok osoba ne kalibrira oči na razaznavanje izdanaka u gustišu i ubere svoj prvi izdanak. U trenutku kada shvati što traži, i da je natjecanje „tko-će-naći-više-šparoga“ već odavno počelo, istjerati tu osobu iz šikare bit će prava umjetnost.

Znam da ste tu!

… i tako se vaš vikend u Istri pretvori u lov/potjeru/natjecanje dok niste ni trepnuli. Bude to zabavno na kraju, u prirodi ste, sunce vas miluje po leđima, a psi veselo skakuću oko vas. Poslije možete zbrojiti koliko ste šparoga ulovili vi, a koliko ih je bilo u onom macu za 30 kuna (da, da, naravno da ćete kupiti još koji putem, pa niste valjda došli u Istru po cijele dane loviti šparoge po šumi!), ponosno svima govoriti da ste tog i tog uveli u tajne lova, preživjeli susret s opasnim zmijama i pretrpjeli teške ozljede u borbi s makijom raznog tipa.

Vaš konačni uspjeh (i ulov) ovisi o nizu čimbenika:

– Dobivanju koliko-toliko točnih informacija o tome gdje su krenule (ako je rano proljeće)
– Pronalaženju pouzdanog doušnika koji vam može preporučiti određene gustiše kako ne biste gubili vrijeme na one „neplodne“ (doušnici nekad znaju biti neprijateljski plaćenici pa pazite kome vjerujete!)
– Ranom ustajanju kako biste a) prestigli lokalce ili b) uhodili lokalce
– Strahu od zmija. (Redovito, svake godine naletim na barem jednog crnog gada. Neotrovnog, ali gadnog. Vriskanje zajamčeno.)
– Strahu od nepoznatog. (Guranje ruku u gusto grmlje zna svakako završiti.)
– Upornosti i strpljenju. (Ne računajte na to da ćete u pola sata nabrati šparoga za cijelu obitelj.)
– Škrtosti. („Nema šanse da kupujem od ovih uz cestu! Mac 50 kuna?Ne može!“)
– Sklonosti opsesivnom ponašanju („Ne, ne idemo još! Evo, još samo 5 minuta! Ma, sigurno ih ima još! Čekajte, čekajteee!...“)

Možda vam sve ovo zvuči pretjerano i sumanuto. Zašto bi itko tako patio za šparogama? Kakvo je sad to pomodarstvo? Pa nisu baš ni toliko fine…To mi samo govori da se nikad niste upustili u taj lov (ili, kad smo već kod toga, bilo kakav lov).

Probajte! Već sljedeće godine, primijetit ćete možda, da se s ranim proljećem u vama budi taj crv koji vam ne dopušta da šparoge kupujete na tržnici…

p.s. Oklaj je zaista opasno mjesto za nedužne namjernike. Nema tamo ničeg pametnog. Samo skuta, šparoge, pršut, janjetina … I mine. I zmije. Ma, bolje nemojte…

Lada Radin

lada@gastro.hr

Gastro.hr