Kolumna Gastro Lada: Lako meni po Visu hoditi...

...iliti 

Vis za početnike.

Prvo su na redu isprike, što prođe mnogo vremena otkad ne sjedoh napisati rječ dvje u kolumnu. Ali, imam dobar izgovor - projekt Taste of Croatia, kojeg sam s troje kolega blogera porinula početkom srpnja.Vjerujem da ćete pomnogi koristan savjet pronaći tamo.

U međuvremenu sam ipak uspjela i landrati okolo, a od raznih ovogodišnjih putešestvija naj me je oduševio odlazak na Vis, otok za kojim patim već godinama. Muče me već godinama (otočkim) legendama, raspredanjima na temu viških restorana, kapara, naranča, limuna; bronzinićima i ostalim lovačkim pričama. Sramota je, priznajem, što sam do svoje tridesete živjela u mraku neznanja, bez personalnog iskustva THE otoka Visa. I konačno, posao me poslao na jug. Neke ekološke ovce se smjestile na taj mitski otok, iščekujuć mene da ih dođem nadzirati.

Nadzor ovaca

Iako na Visu živi i radi tek manji broj ovaca (dok je recimo, puno više zečeva i fazana), zadatak da obiđem farmu Velimira Mratinića omogućio mi je da otok i otočki život upoznam i "iznutra". Njegova žena, recimo, u Vis se preselila iz Zagreba, i vodi plesnu školu, dok usput zajedno proizvode slavni viški hib, obrađuju desetke svojih i tuđih hektara, uzgajaju ovce...Tko kaže da je otočki život dosadan? Njihov primjer dokazuje da robna razmjena funkcionira i u moderno doba. Više nego uspješno. Na Visu. Ti meni janjca, ja tebi traktorom uzorem polje. Tu je i Zrinka Tolno, koja je također doselila iz Zagreba, te stvara OH! džemove od otočkih naranča, limuna, grejpa.

Oh! džemovi i viški hib

Prije nego sam sišla s trajekta, imena koja su mi plutala u glavi bila su čista apstrakcija bez smisla i reda. Žena Glava, Ženodraga, Pojoda, Kut, Roki's, Jastožera, Senko, Stiniva, vugava bugava...I tako bih bezglavo bauljala otokom, da nisam dobila vrlo precizne upute - rukohvat smsova od milih mi Barba Darka i Vinopije. Uz njihove precizne preporuke krenuh u istraživanje Visa koji je po mjeri čovjeka - uspjela sam ga proći i bez vlastitog auta (ili nedajbog, jedrilice). Autobus Vis - Komiža, skuter, i ljubazne usluge nekolicine lokalaca.

Sudbina nam namijeni smještaj u Kutu, kojeg svatko tko drži do sebe mora istražiti s dužnim marom. Tu je najbolji restoran Dalmacije - slavna Pojoda, odmah do nalazi se Val šarmantne vlasnice Luce Knego. Vatrica može poslužiti, na putu do "centra" slavna je Karijola, a pogled treba baciti i na "možda najljepšu terasu Jadrana" - mističnu Vilu Kaliopu.

Viška pogača

U Pojodu morate otići, to vam je kao otići u Pariz i vidjeti Louvre. Institucija. U ugodno posloženom prostoru, naći ćete pregršt maštovitih jela, duboko utkanih u tradiciju otoka, i svakoj duši željnoj raznolikosti na temu "malo od mora, malo od kopna" pružit će dovoljno gušta. Tu je i taj slavni bronzinić, e, pa neću vam reći što je, saznajte sami!

Odmah do, restoran je Val, gdje na terasi obrubljenoj palmama nude stvari poput famozne viške pogače (krušno tijesto, pome, slani inćuni, luk); ako je stađun, artičoke i bob, šparoge, caponatu od sezonskog povrća, a i fantastične klasike tipa rižota i ribe. Ono što me posebno oduševilo, bio je mojito kojeg mi je telefonom poslao prijatelj, znajuć da je šefica Luce zanat izučila na Kubi. U Vatrici smo stigli ručati pašta fažol na brudet, otočki klasik, nastao kao divan primjer spoja mora i kontinenta.

Artičoke i bob

Na samom početku viške rive nalazi se buffet Vis, sasvim zgodno mjestašce socijalističkog šarma. Za male novce naći ćete pristojne morske klasike, i simpatično osoblje.

Krenete li u središte otoka i ljubitelj ste peke, valja vam zaći u Plisko polje. Kod Roki'sa (Roki je pravo obiteljsko prezime, udomaćeno na otoku) nema što ne bacaju pod peku. Nažalost, u vrijeme kad smo mi ogladnili, gazda je s ekipom baš završavao partiju kriketa, pa je cijeli restoran bio rezerviran za njih. Tako ne probasmo ni peku, a ni slavnu Roki's Bugavu, vugavu koja je oduševila mog prijatelja Vinopiju. Kada malo razmislim, možda to i nije neka tragedija, jer smo nedavno zaključili da nam se vinski ukusi razilaze.

Roki's

Pol Murvu

Izgladnjelima, rješenje za ručak u 14h (doba u koje su mnogi zatvoreni), stvorilo se u Podšpilju, preciznije, mjestu koje se zove Žena Glava. I tu, kod Sviličića, ostadosmo skoro do navečer. Nismo se mogli maknuti iz te udobne i nesvakidašnje obiteljske atmosfere, a kako i bismo nakon pašticade od tune, rižota od priljepaka i pužića, te krasne domaće torte. Dobro, i malo vugave, rakije i prošeka. Kad sada razmišljam o Pol Murvu, vidim ga kao ugodnu špilju za guštanje sakrivenu ispod velikog stabla murve (duda). Za njih vrijedi, kao i za većinu drugih, da ih treba izbjegavati u najžešćoj sezoni, jer inače nećete doživjeti tu opuštenu atmosferu i osobni pristup. Dakle, sad je vrijeme.

Za "jisti, piti i ništa ne ciniti" uputite se Kod Magića, nađite ih na putu do uvale Stončica. Klasična otočka ponuda, poput janjetine i ribe na gradele, domaćeg povrća, dobrog domaćeg vina, i viškog cvita (tradicijski kolač za kojeg vam treba zerica amonijaka) uz zgodni pogled na vinograde s ugodne terase, sasvim su dovoljno da ih posjetite i poslušate njihovu obiteljsku priču.

Ne zaboravimo Komižu. Prekrasan, prekrasan gradić, sačuvan od nagrđivanja apartmanizacijom (zasad). Na 20 minuta vožnje busom od Visa, osvojit će vas na prvi pogled. Tamo stanuju klasici poput Jastožere, fantastičnog, eklektičnog prostora, gdje se jastozi prodaju valjda na kile. Nismo si priuštili isprobati ih, a ako se pitate, na jelovniku, naravno, imaju i druge stvari. Neki će reći da su precijenjeni, ali vjerujem da ako se karte poklope, doživljaj može biti neponovljiv. Kako bih to provjerila, pričekat ću da se bogato udam. Odmah do, divna je, kažu, konoba Bako, gdje se morska spiza jede doslovno tik do mora. Njih smo također ostavili za drugi put, jerbo ne rade preko dana. Spas smo pronašli u simpatičnoj pizzeriji "Falkuša" gdje na pizzu s plodovima mora plodove stavljaju iz mora, a ne iz vrećice. Pohvalno!

Jastožera

Otok Vis mjesto je koje će vam se svidjeti ako uspijete upiti pomalo pomaknutu otočku atmosferu, koja nije sasvim neuhvatljiva nama došljacima iz "civilizacije". Vis doživljavam kao otok mogućnosti. Mjesto gdje ima dovoljno mjesta za poljoprivredu, za ljude, za povrće, vinograde, ovce i zečeve, restorane, konobe, jedrilice i kampove, višku pogaču i mojito na istom stolu! Tamo su, čini se, bili dovoljno pametni da za svoje potrebe uzimaju od zemlje i mora, a na našu sreću, i dovoljno ljubazni da nam obiteljske recepte ponude na više osebujnih otočkih lokacija. Na vama je da krenete put juga, i temeljito ih istražite - sve! Prava sezona za takvo istraživanje počinje upravo sada...

Što se mene tiče, zadovoljna sam 1. razinom poznavanja Visa. Mislim da sam riješila osnove. Sljedeći korak- zaći još dublje, naći neka nova mjesta, upoznati neke nove ljude i čuti njihove ideje o otoku, istražiti mogućnosti koje se nude. Nije taj Vis tako daleko...

Kut

Lada Radin

lada@gastro.hr

Gastro.hr

22.8.2011

Ispiši članak Komentiraj Pošalji

Najčitanije

Podijeli

Pošalji komentar

e-mail e-mail prijatelja

Pošalji prijatelju

Komentari

Lijepo je vidjeti da je "Falkušina" pizza s morskim plodovima još uvijek na razini. Žao mi je da niste otišli u Bako, čini mi se da je ta konoba već jako dugo u samom vrhu gastronomije Jadrana bez prevelikih oscilacija, a to treba itekako cijeniti. Osjetio sam na svojoj koži odavno kako je lakše doći do vrha negoli tamo i ostati. A lako za Rokijevu Bugavu, toga ima i u Zagrebu. Ionako sumnjam da ćeš to vino doživjeti jednako ;) Još da ste stigli obići Biševo...

vinopija 9.9.2011 9:30:39

e sad, možda bi to ipak bilo malo previše za nagurati u 4 dana :) a za Bugavu ćemo se dogovoriti ;)

lada.ra 13.9.2011 11:10:11

Rasprava na forumu

Newsletter