Kolumna Gastro Lada: Novo Kozlovićevo utočište za vina i ljude

Znali
smo da će ovo biti dobar dan...
 

Znali smo da će ovo biti dobar dan. I prije nego smo prošli tunel Učka nakon čega nas je obasjalo ranojutarnje istarsko sunce. Vijugavim, dobro poznatim istarskim cestama prošli smo kraj Buzeta, Motovuna, Grožnjana i Buja kako bismo se domogli momjanskog kraja. I dobro nam poznate vinarije Kozlović u susjedstvu. Osim što nas je na kraju puta dočekala nova, prekrasna, dovršena i sasvim posebna nova vinarija Kozlović. Nije to trebalo biti nikakvo iznenađenje, nicala je proteklih par godina, ali, pogled koji se pružio odmah nakon što smo prošli hvaljenu konobu Stari podrum svejedno je izazvao "Wow! efekt" . To je to. Kao da je oduvijek tamo bila, baš takvom kakva jest.

Kozloviće smo zatekli u radnom raspoloženju dovršavanja zadnjih detalja pred dolazak gostiju. Finalno ušminkavanje ionako već krasno ušminkanog prostora za čiji je izgled zaslužan Željko Burić iz pulske Fabrike. Nije to nešto na što ste navikli u ovim krajevima. Ni traga rustikalnom štihu. Moderne, jednostavne, čiste linije, ali ipak kao kombinacija kamena i drveta. I stakla. Velika ulazna vrata propuštaju mnogo svjetla koje prednji prostor čini svijetlim i ugodnim, dok unutra, iza, čeka veliki stol za posebne prigode. Kakva je, na sreću, bila naša toga dana.

Uvijek umjereni, ti Antonella i Franco, i nekako skromni, a istodobno puni znanja, dobre volje i priča koje će rado podijeliti. Pozvali su nas dvadesetak kako bismo u intimnijem okruženju "otvorili" vinariju. Ustvari, zvali su nas da se podružimo i da nam, ponosno, pokažu rezultat dugogodišnjeg truda. Jer, imalo se što vidjeti. Onaj "funkcionalni", tehnološki dio bio je gotov taman pred berbu, tako da su ju mogli odraditi u novom pogonu. Obišavši impresivno postrojenje konačno smo vidjeli gdje i čuli kako nastaju naširoko ljubljena vina. Od ogromnih inox tankova, preko barrique bačvica, pa sve do arhive u zapećku, slagala se priča o dobro nam poznatim vinima. Uz priliku da kušamo i ona zasad nam još nepoznata - mladu malvaziju iz 2011., ali i onu iz 2010., Santa Luciu 2009. u razvoju, mladi muškat momjanski i muškat ružu... Nakon što smo vinariju pregledali "od stropa do poda" (uključujući i valjda najljepše urede na svijetu), bili smo spremni za dvoboj Santa Lucie i Akacie.

I dok je Ana Ugarković neumorno sjeckala po kuhinji, i pripremala divote, mi smo se udobno smjestili na terasu na koju je taman padalo popodnevno jesensko sunce. Dalo nam je dovoljno vremena da kušamo i prokomentiramo dvije stilski vrlo različite Malvazije. Santa Lucia iz 2001. prva je Santa Lucia ikad napravljena, a upravo to vino na britanskom IWC natjecanju "Library Collection", samo za vina stara 5 ili 10 godina, osvojilo je 94 boda, i proglašena je najboljim bijelim vinom natjecanja. Za vrijeme rasprava o mogućnostima malvazije kao sorte, o stilovima koje postiže, i kozmopolitskom potencijalu, pala je i oklada, ali čisto kontre radi: da li će Santa Lucia 2006. za 5 godina, dakle, kao desetogodišnjakinja, na istom natjecanju postići višu ocjenu nego sada (90bodova)? Saša Špiranec uvjeren je da hoće. Ulog: sanduk Santa Lucie 2006.

I, uz razgovor o tome kako je Lucija elegantna, a Akacia buntovna frajerica, o tome kuda je otišlo drvo, i koje vino paše uz hranu, a koje je samo za degustirati (i mnoge,mnoge druge) došlo je vrijeme za uživanje u Aninim delicijama. (Ozbiljnije članke na temu Santa Lucia vs. Akacia vs. godine prolaze očekujem od kolega blogera Manjade i Vinske priče.)

O tom dijelu teško mi je pisati iz više razloga. Kako nabrojati neka jela, a ne spomenuti druga? Ima li smisla prepisati jelovnik kako bih dosljedno izvjestila? Kako pisati o svemu u čemu smo uživali a ne izazvati zavist ili gnjev na sve strane?! Zato ću prepustiti slikama da govore i konstatirati da je Ana pokazala zašto je najpoznatija hrvatska "selebriti" kuharica. Oni koji dosad nisu imali prilike kušati njena jela, zadovoljno su konstatirali da ih (a ni sebe) nije iznevjerila.

Kako u ove kasnojesenske dane noć pada (pre)brzo, nakon "ručka" je vani već bio mrkli mrak. U glavi prilično kasno, vani prilično hladno, no to nas nije spriječilo da se još malo smjestimo na terasu i zatvorimo krug vrativši se na Mladuha, mlado vino koje će ove godine ipak vidjeti svijeta. Refošk, merlot, pinot crni, plavina (koje, da, ima i u Istri!) u karbonskoj maceraciji, stvorili su, usudit ću se reći, našeg favorita među hrvatskim mladim vinima. Mojeg svakako (iako baš ne ljubim mlada vina). Zato mi je za završetak priče ipak više pasala Santa Lucia Crno. Novi je to Kozlovićev uradak, na veselje svih ljubitelja klasičnih bordoških kupaža (koje je teško ne voljeti, pogotovo uz suptilni dodatak terana). Riječ po riječ, kesten po kesten, čaša za čašom, završio i ovaj dan u sto i jednoj neizbježnoj raspravi i veselom raspoloženju.

Dan kojeg ćemo se s ljubavlju još dugo sjećati. Baš onom vrstom ljubavi koja proizlazi iz kombinacije ugodnog društva, opuštenih i otvorenih domaćina, njihovih divnih vina (vi znate da ne pretjerujem, jel tako?), pomno osmišljene hrane kao dostojne pratnje vinima (ili je ipak obrnuto?), sunčanog istarskog dana s pogledom na vinograde, zgrade vinarije koja pušta dobru energiju, i jesam li spomenula… dobrog društva? Hvala Franco, Antonella, Nataša i svi ostali koji ste taj dan učinili.

Mislim da osim ispod Motovuna, neke podzemne silnice prolaze i pokraj Momjana…