Kolumna Gastro Lada: Zagreb Wine Gourmet festival post festum

Odmah ću reći jasno i glasno, ja volim Zagreb Wine&Gourmet
Festival!
 

Volim ga (i pratim) od njegove druge godine postojanja, kada su se iz premalog prostora Muzeja Mimara preselili u nešto prikladniji, Muzej za umjetnost i obrt. I, iako je već tada bilo jasno da inicijativa za ovu manifestaciju ne dolazi kao što bismo možda očekivali, od udruženja vinara, enologa ili državnih i obrazovnih institucija (kojima valjda nikada na pamet ne bi moglo pasti organizirati nešto toliko kompleksno), već od nekoga tko je jednostavno uočio što Zagrebu fali i odlučio realizirati dobru ideju, bili smo sretni da se nešto takvoga organizira u glavnom nam gradu.

U to vrijeme u Zagrebu nije bilo etabliranog vinskog sajma - Vinovita je baš tada nekako postala značajno beznačajna priredba bez koncepta i duha. Međunarodni festival vina i kulinarstva taman je pronašao manifestacije dostojan prostor u Hotelu Esplanada, dok s onim medijskim još uvijek nisu bili na ti. Mislim da nije pretjerano reći da je i ekspanzivni razvoj ZGWF-a ubrzao i definiranje „Festivala u Esplanadi“, kako ga danas od milja svi zovu.

ZWGF od početka je krenuo bučno, medijski agresivno, sa svečanim večerama za VIP goste i medijskim pokroviteljstvom najvažnijeg lifestlyle magazina. Od prvog festivala broj vinara koji su se odazvali i osobno dolazili na Festival bio je velik, što mu je svakako davalo na važnosti, ali i ozbiljnosti. S vremenom se u organizacijski tim uključio sommelier Željko Bročilović Carlos, što je organizatoricama dalo kredibilitet, vjerujem, kako kod vinara, tako i kod međunarodne vinske javnosti. Do ovogodišnjeg festivala, četvrtog, festival je puno napredovao, rastući u broju izlagača i posjetitelja, ali i u popratnim sadržajima. Vođene degustacije, radionice, okrugli stolovi, cooking show-ovi poznatih hrvatskih i međunarodnih chefova, autori knjiga i međunarodno priznata novinarska pera velika su i ozbiljna stvar.

Upravo je zbog velikog broja važnih gostiju, distributera, uvoznika, novinara, konzultanta i chefova koji su organizirano posjetili Festival i Hrvatsku ove godine, organizatorima pažnja, čini se, pobjegla sa možda najvažnijih segmenata svakog Festivala – izlagača i posjetitelja. I jedni i drugi ove su godine imali razloga biti nezadovoljni, i to na ovom mjestu treba izreći.

I jedni i drugi izdvojili su nemale cifre kako bi se predstavili/kušali vrhunska vina. Stoga nikome nije jasno kako se moglo dogoditi da se onoliki broj izlagača nagura u jedan naočigled premali prostor. Prostor koji je u velikoj mjeri bio popunjen već samim izlagačima. Kao ni prethodnih godina, nije postojala praktički nikakva logika u slaganju vinara, u postojećoj je gunguli bilo nemoguće uopće uočiti gdje se tko nalazi, a cirkulacija posjetitelja bila je onemogućena jer su stolovi bili posloženi u „slijepe ulice“.

Hrvatski, a pogotovo strani posjetitelji koji možda ne znaju kako izgleda koji vinar, što je ponekad bilo od velike pomoći, bili su prepušteni vlastitoj snalažljivosti. Buka koja se stvarala (i zbog velikog broja ljudi, a i akustičnosti samog prostora) neke je vinare prvi dan toliko iscrpila, da su zbog nemogućnosti normalne komunikacije s posjetiteljima odustali od dolaska drugi dan, a smetala je i predavanjima održavanim tik iznad sale koja bruji i odzvanja. Već je u petak (koji inače slovi za „sporiji“ dan) gužva bila tolika, da je naguravanje sličilo onom koncertnom. Znajući da je subotom obično još veća gužva, nadala sam se da će organizatori odreagirati proširivši prostor makar u ulazni, prilično široki hodnik, no to se nažalost, nije dogodilo. Za vjerovati je i da društvo iz MSU-a nije bilo spremno za suradnju, jer prostora za uskočiti i pripomoći organizatorima, svakako je bilo.

Također, do drugog dana nije riješen ni problem premale garderobe što je vjerojatno odmah na početku izludilo sve one koji su, nedovoljno informirani, došli nakon 12h(!!). Ispada da je taj kratki period od 10 do 12 h bio jedino razdoblje u kojem se relativno pristojno moglo prolaziti između stolova, snalaziti među izlagačima i razgovarati s vinarima (kojih je i ove godine bilo mnogo, kako bi osobno stajali iza svojih vina).

Kuharski show održavao se u šatoru barem upola manjem od prošlogodišnjeg prostora, pa nije bilo dovoljno prostora niti za pripremu jela, a ni za posjetitelje. Možda je baš zato ulazak bio često ograničen samo na one s pozivnicama, što je također stvaralo određeno nervozu u nekih, prijašnjih godina „razmaženih“ posjetitelja ili izlagača. I da dalje ne cjepidlačim, jer glavno je izrečeno, poanta je u sljedećem.

Za ovaj i ovakav festival u Zagrebu postoji veliki interes, i svake je godine sve veći. Važnost organizacije tako nečega, uz sva popratna događanja i sve detalje koji čine jedan festival velikim, neprocjenjiva je za hrvatsko vinarstvo u ovom trenutku. Bez takvih manifestacija stvari bi se teško kretale brzinom kojom želimo, ili kojom bi trebale. Stoga bi bila šteta da se ne misli i ne poradi na stvarima koje u određenom trenutku mogu izgledati kao sitnice, ali čine finu razliku između fantastično odrađenog projekta u kojem se svi (ili bar većina) dobro osjećaju i projekta s djelomičnim uspjehom. Vjerujem da su i organizatorice svjesne propusta koji su ove godine naljutili mnoge, i da će do sljedećeg Festivala stvari postaviti na pravo mjesto.

Vidimo se dogodine, na zasad nepoznatoj lokaciji Zagreb Wine Gourmet Festivala!

photo: Taste of Croatia

Lada Radin

lada@gastro.hr

Gastro.hr

7.3.2011

Ispiši članak Komentiraj Pošalji