Kozlović vina u Klubu Gastronomada

by GastroLada

Predstavljanje vina u restoranima nije ništa novo, kako u svijetu tako ni u Hrvata. U zadnje vrijeme na mnogim se mjestima kod nas moglo čuti, vidjeti, kušati neka sasvim nova ili neka sasvim stara vina, u više ili manje uspješnim kombinacijama s kreacijama iz kuhinje odabranog restorana. Čini se da je to postao i standard predstavljanja pojedinih vinara, berbi ili vinarija koji ciljaju na restoransku publiku. Logično je to, jer najveća količina vina u nas ipak se konzumira uz jelo, u restoranu ili kod kuće. Iako mnogi od nas u vinu često uživaju zasebno, bez potrebe da ga spare s hranom, svakom vinaru (a i ugostitelju) izazov je pronaći idealne ili barem vrlo dobre kombinacije pojedinih vina i hrane.

Vina Gianfranca Kozlovića godinama su ozbiljno prisutna na hrvatskoj vinskoj sceni, ali i u restoranima diljem zemlje, čak i na mjestima gdje ih možda i ne biste očekivali. Bez obzira na evidentni uspjeh njegovog branda Franco Kozlović je vinar koji razmišlja dugoročno i dubinski. Posljednja njegova ideja bila je poigrati se i stvoriti listu „univerzalnih“ jela, preciznije, listu "univerzalnih", ne nužno lokalnih okusa koji mogu funkcionirati sa svakim od njegovih vina ponaosob. Za tu prigodu okupio je zanimljiv i šarolik tim koji je osmislio jela i kombinacije s vinima, a onda na druženju u Klubu Gastronomada proširio društvo s par nezavisnih, ali uvijek zainteresiranih nepca, koja su provjerila njihove zamisli.

Jela je osmislio sommelier, bloger i gastrostručnjak Darko Baretić, a modificirana su i sljubljena s s vinima uz pomoć eno i gastro stručnjaka Saše Špiranca, Roberta Riplija, Zorana Šimunića i chefa Grgura Bakšića koji ih je i pripremao. Završnom dojmu doprinijeli su gosti, eno i gastro novinari i blogeri; Božica Brkan, Rene Bakalović, Saša Špiranec, Lada Radin, Ivan Vrban te naravno, Gianfranco Kozlović, svojim komentarima i impresijama.

Niz jela bio je impresivan, jednako kao i onaj vina, što je bilo očekivano. Kroz 7 slijedova izmijenili smo 7 Kozlovićevih vina. Od bazne malvazije iz 2010. preko naširoko popularne, ali ne i redovito dostupne Santa Lucie i ozbiljne Akacije od milja zvane „Evolucija malvazije“ stigli smo do crnog Othella, nakon čega su slijedile „slatke muke“ – Muškat Momjanski, Dulcinea i Sorbus. Teško je izdvojiti kombinaciju koja nas je posebno oduševila, jer su sve manje-više dobro funkcionirale uz odabrana vina, a i svatko je imao svog favorita (ništa neobično).

Da li posebno spominjati odležali goveđi ramstek pržen na pačjoj masti koji je imao čast nositi jedino crno vino, Othello, ili mango u osmozi meda i muškata uz sladoled od pečenog limuna uz zlatno žutu Dulcineu? Ne bi bilo u redu zapostaviti pečenu koljenicu s kukuruznim kuhancima pod škripavcem uz fantastičnu Akaciju, kao ni kockice suhog voća i plavih sireva u vrućoj kremi od briea uz čips od cikle s kimom kojima smo divno zaokružili druženje uz Sorbus. Izbor prosušenih bobica malvazije nepogrešivo je oborio s nogu u kombinaciji s plemenitim plijesnima.

Razgovore smo vodili satima, uživajući u raspravama oko kombinacija, osobnih ukusa, razvijanja novih i drugačijih sparivanja koja su nam svima padala na pamet. Kada na jedno mjesto stavite ljude koji o vinu i hrani mogu pričati unedogled, to će se najvjerojatnije i dogoditi, pa su nas se Gastronomadi riješili tek kada su se stol i hladnjak ispraznili.

Teško je utvrditi jesmo li pronašli savršenu kombinaciju, ali smo joj se sigurno primakli. Glavni zaključak bio je da bi ovakva kušanja i sparivanja trebalo organizirati češće, ako ne i redovito, po mogućnosti na različitim lokacijama (doživljaj vina ovisi o toliko toga, zar ne?).