Otok s (janjećim) blagom

…izblijedjet će u svom autentičnom bračkom značaju i ostat će samo ono, uistinu, autentično: frigadina (juha s janjećom jetricom), hrapačuša (kolač od oraha), vino, ulje, sir, janjetina i vitalac (janjeća iznutrica omotana trbušnom maramicom i crijevima) koji istrgnut iz povijesne smočnice zaborava i dalje, poput delicijskog barjaka, vijori na vrhu prehrambenog lanca!
(I. J. Č. P.)

VELIKI BRAČKI KAMEN ISTINE

Otok Brač negdje između mora i zvijezda… I dok su Englezi, Nijemci, Hrvati i ostali još instinktima istraživali kako se s običnih stabala spustiti na neobično tlo, Bračani, već na tlu, nikad ne zaboravljaju da je njihovo ishodište velebno Stablo života s kojega su, sporazumjevši se materinjim jezikom, sišli na rodnu grudu. Ali znana nam povijest, pišući o civilizaciji (napretku), ruši stablo (života) i na njegovu mjestu gradi Kulu babilonsku – neboder usred grada nad četiri rijeke: Pišon, Gihon, Eufrat i Tigris.

Tada, pomućenjem jedinstvenog jezika graditelja kule, nastaju svi jezici svijeta, a među prvima hrvatski – tvrdi stanovita povjesničarka N. K., i sama Hrvatica. Pronašla je ona, naime, kamen u Iraku (ili u Iranu, uglavnom tamo negdje) u blizini Babilona, na kojem je nemuštim jezikom uklesano Crovati (Hrvati, zna se, potječu od tamo negdje, ali znamo i to da je kravata, po kojoj su Hrvati dobili ime, kao odjevni predmet otkrivena tek u trećem civilizacijskom naletu).

Ali nedavno je, zahvaljujući jednom svjetski priznatom arheologu, koji za sada želi ostati anoniman, otkriveno nešto što je Brač i Bračane postavilo, na ljestvici povijesnih prioriteta, na prvo mjesto – istišćući s njega do tada neprikosnovene Hrvate koji su krivotvorivši svoju povijest krivotvorili i povijest otoka Brača i povijest njegovih stanovnika!

Povaljska listina, do tog otkrića, najstariji brački (i hrvatski) ćirilični dokument kojom povaljski opati (kler) dokazuju vlasništvo nad polovicom Brača, a koja je razjapljenom ždrijelu vatre otrgnuta s nekog pražničkog komina, postaje za pravu povijest otoka Brača ono što je oduvijek i bila – nagorjeli komad kartona! Povaljski prag (nadvratnik), do tada drugi najstariji brački dokument u kojem je uklesan povijesni podatak o povratku zemlje (pola Brača) rečenim benediktincima (Vatikanski ugovor), postaje, za istinsku povijest otoka Brača, jednako nevažan kao i Povaljska listina. I to ne zbog toga, rekli bi zlobnici, što je i taj dokument pisan ćirilicom!

Pretpovijesne ilirske gradine i gomile, rimske potopljene luke, grčke amfore, predromaničke crkvice, glagoljaški samostani, zmajeve špilje, ranokršćanske bazilike, prethrvatske bunje, renesansni kašteli, ribarske bracere, kamen temeljac Dioklecijanove palače, kamen zaglavni Bijele kuće (u Washingtonu), nedavno otkrivene bosanske piramide (od bračkog kamena), hotelski kompleksi, apartmanska naselja… izblijedjet će u svom autentičnom bračkom značaju i ostat će samo ono, uistinu, autentično: frigadina (juha s janjećom jetricom), hrapačuša (kolač od oraha), vino, ulje, sir, janjetina i vitalac (janjeća iznutrica omotana trbušnom maramicom i crijevima) koji istrgnut iz povijesne smočnice zaborava i dalje, poput delicijskog barjaka, vijori na vrhu prehrambenog lanca! Ostat će Bračani, ponositi i gostoprimivi ljudi (bez obzira na turizam), koji će se i dalje smijati dosjetkama na svoj račun (Niti je hobotnica riba, niti su Bračani glavonošci!), koji će i nakon otkrića govoriti, (k)urbi et orbi, ni važno ča si – ako si Čovik!

I o ponositim Bračanima, prvinom čovječanstva, nakon uistinu povijesnog otkrića (koje već polako ulazi i u literaturu) svaka buduća povijest – pisala se ona engleskim, njemačkim, hrvatskim ili svahili jezikom – pisat će: Jednom davno, davno, u osvit ljudskog roda, u kolijevci čovječanstva, u iračkom Babilonu (trećemilenijskoj američkoj sramoti), Bračani, spustivši se prvi, dakle, sa Stabla života, uz pjesmu Na babilonskim obalama… (Ps 137 – Bony M) sjeđaše na istim tim obalama pekući vitalac, jedinstveni iračko-brački specijalitet! U početku vitalac bijaše jelenji (Jelen: ilirski brenton – Brentista; grčki elaphos – Elaphusa, a na oba jezika Brač), a kasnije tek janjeći ili kozleći, što se zadržalo sve do današnjih dana. (U budućnosti, nakon nestanka vrsta, vitalac će se vjerojatno praviti od iznutrica oporavljenih vinskih mušica, ako trbušna maramica rečenih bude dovoljno debela i ako crijeva istih budu dovoljno duga.) Vatru od česmine Bračani su tu, u svojoj iračkoj prapostojbini, i za ljetnih žega uz vitalac (plavac, frigadinu, sir, hrapačušu) i milozvučni poj Nazorova cvrčka, tradicionalno palili u zavjetrini Velikog bračkog kamena. Kamena istine koji je za premnoge povjesničare i dalje samo kamen spoticanja. A istina u Velikom bračkom kamenu stoji uklesana za sva prošla, za sva sadašnja i za sva buduća vremena: Hic sedit Antonius Magnus Rex Brattiensis! (Ovdje je sjedio Ante Magnusić koji je imao psa Reksa, a volio je i popiti. Hik!)

I pisat će povijest (nakon Velikog bračkog kamena istine) o Bračkom egzodusu koji je iz Iraka, preko egipatske pustinje, nakon 40 godina završio na otoku koji je po Bračanima dobio ime! Pisat će povijest o velikom bračkom kontinentu koji… Pisat će povijest: U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh je Božji lebdio nad vodama. I reče Bog: Neka bude Otok!

(tekst iz knjige Marsadura Ivice Jakšića Čokrića Puke, AGM, Zagreb, 2010)  

Iće i piće, lipanj 2010.

Želite li se pretplatiti na časopis, kliknite na Ićeipiće.hr