Željka Marjanović

Smetalo me je da u Zagrebu ne postoji tzv. «dining out» scena, gdje svi, mladi i stari, studenti i poslovnjaci, bez prevelikog planiranja tjednima unaprijed, objeduju u restoranima, bistroima, konobama...              

Ta navika postoji vani jer jesti izvan doma nije stvar prestiža. Dapače, ponekad je ekonomičnije pojesti nešto na brzinu, ne preskupo ali zato fino, sjedeći u nekom malom ugodnom restorančiću.              

Niz godina živjela sam u zemljama gdje se ili jako puno radilo (NYC), ili radi klime dosta vremena provodilo vani, na otvorenom (Španjolska). U oba slučaja uglavnom se jelo u restoranima. Shvatila sam da se u Hrvatskoj večere u restoranima dogovaraju tjednima unaprijed i u njih se uglavnom nešto odlazi poslaviti. Izumrli su obiteljski ručkovi nedjeljom kojih se dobro sjećam iz djetinjstva. Vjerojatno je uzrok takvoj promjeni i ekonomska situacija u Hrvatskoj. Iznimaka sigurno ima, ali mi obični ljudi (gdje i sebe sa zadovoljstvom svrstavam), teško si možemo priuštiti večere u restoranima više puta tjedno.                

Dakle, iz čiste znatiželje da li svjetski poznata akcija Tjedan restorana može zaživjeti u Zagrebu krenula sam u organizaciju.

Uz pomoć prijatelja koji su bolje upoznati sa zagrebačkom restoraterskom scenom napravila sam popis desetak restorana koji su bili na dobrom glasu. Pozive nisam slala već sam restorane kontaktirala telefonom, te dogovorila sastanke. Čvrsto sam vjerovala u važnost i uspjeh ove akcije, pa sam vjerojatno tako i nastupila prema vlasnicima i voditeljima restorana.

Reakcije su zaista bile raznolike. Neki su odmah shvatili o čemu se radi i objeručke prihvatili izazov, neki su smatrali da im promocija ovakve vrste nije potrebna. No, negativnih iskustava nije bilo. Dvadeset restorana nije bilo lako skupiti, no imajmo na umu da sam ja tada bila totalno nepoznata osoba u hrvatskom gastro svijetu, pa su me neki restorateri opravdano sumnjičavo gledali. Ključ uspjeha je bio taj što sudjelovanje u akciji ne naplaćujemo (što ne znači da će to tako biti zauvijek). Tako je ispalo da restorani pristankom na sudjelovanje zaista nisu imali što izgubiti. Pojedincima je trebalo objasniti da je stav „to se nama ne isplati“ za taj tjedam bio krivi. U Tjednu restorana se ne radi o zaradi. Radi se o promociji vlastitog restorana.

Da, odaziv je bio fantastičan, a toga sam se najviše bojala. Jer naravno, teško je prognozirati uspjeh jedne akcije koja se održava po prvi puta na novom terenu. Pojedini ugostitelji su bili vrlo zadovoljni odazivom, a neki samo zadovoljni. Dokaz toga je da svi restorani koji su sudjelovali u prvom Tjednu restorana žele sudjelovati i u drugom. Restoranima smo ostavili na izbor da li žele sudjelovati jedan ili dva tjedna, s ručkom, večerom ili oboje. Što se gostiju tiče, oni su samo bili realni.

Da, ima ih i takvih. Mi smo ovom akcijom restoranima željeli dovesti nove goste. Na njima je da ih zadrže, odnosno da poduzmu nešto da se restoraterska slika grada promijeni. Mi kao organizatori nemamo nikakvu osobnu korist, niti „deal“ s bilo kime. Isto tako, nismo ničiji „ljudi“, nitko ne stoji iza nas, osim sponzora koji su akciju prepoznali kao nešto s čime žele da se njihovo ime povezuje. Nas veseli da je restorana sada, u drugom krugu više nego prvi put. To nam dokazuje da ono što radimo ima smisla.

Koncept drugog Tjedna restorana isti je kao i za prvi: slijed od tri jela za 100 kn. Ponukani uspjehom prvog  Tjedna restorana  moji suradnici i ja željeli smo akciju proširiti. Planirali smo obuhvatiti cijelu Hrvatsku, što i hoćemo, ali  u rujnu. Glavno novo pravilo je: slijed od tri jela (predjelo, glavno jelo i desert) koji se za vrijeme akcije nudi za 100 kn, izvan promotivnog perioda mora koštati najmanje 140 kn. Kontrolirali smo jelovnike i vraćali ih ako nisu zadovoljli to pravilo. Također, organizirali smo razna popratna događanja za koja vjerujem da će dati dodatnu kvalitetu akciji.

No ponavljam, restorani sami odlučuju o budućosti svog poslovanja.

Sustav smo pronašli, ali realizacija je upitna. Kada smo na Facebooku predložili ostavljanje kreditne kartice pri rezerviranju stola, reakcije su, blago rečeno, bile burne. Stoga nam ostaje da svi budemo kulturni i rezerviramo restoran u kojem ćemo se i pojaviti na vrijeme.

Svima želim da maksimalno uživaju kroz Tjedan restorana, da ih istraže što više, da pronađu najbolje za sebe, a sve svoje komentare s veseljem iščekujemo na Facebook profilu.